Istraživanja pokazuju da poučavanje djece kako djelotvorno govoriti ima utjecaja na njihova obrazovna postignuća i ukupan razvitak, no usprkos tomu škole i dalje zanemaruju govorenje i govorništvo – otkriva u svojem članku Dan Worth.

U nastavku možete pročitati tekst Tes se usredotočuje na… govorništvo autora Dana Wortha koji je prvi put objavljen u listopadu 2019., ali i pri ponovnom objavljivanju na obrazovnome portalu TES izaziva pozornost javnosti.

Koliko se govori u vašoj učionici? Ne mislim na svakodnevna čavrljanja, nego na vrijeme koje omogućujete svojim učenicima kako bi izrazili razmišljanja, odgovarali na pitanja, raspravljali o sadržajima nastave i jedni s drugima.

Za pojedine učitelje odgovor glasi „veći dio sata“; za druge, „što manje moguće“; a dio bi se mogao i zapitati: „Je li to uopće bitno?“

Govorenje na nastavi iznimno je bitno za učenikov ukupan uspjeh i razvitak

Neil Mercer, profesor emeritus na Fakultetu obrazovnih znanosti Sveučilišta u Cambridgeu i ravnatelj Govorništva Cambridge u postdiplomskom centru Hughes Hall, na odjelu za Učinkovitu govornu komunikaciju, vjeruje da je bitno. Iznimno bitno.

On prihvaća da ideja promicanja postavljanja pitanja, obrazlaganja i sudjelovanja kao dobroga pristupa u upravljanju razredom nije „kvantna fizika“, ali vjeruje da upravo to upućuje na problem s kojim se suočava nastava usmjerena na govor: Govorenje se podrazumijeva i zbog toga se preko njega prelazi.

„Govor se uzima zdravo za gotovo“, kaže ugledan profesor i znanstvenik.

Govorenje se smatra „nečim prirodnim“ pa se na njega ne obraća pozornost

Dijelom je tomu uzrok vjerovanje da je „govorenje“ prirodno te da je poučavanje vještinama govorenja manje bitno od ostalih vještina čitalačke pismenosti. Često, uglavnom se to čini nesvjesno, kaže, možete vidjeti postupanja u kojima učitelji učenicima zadaju zadatke rada u skupinama, da o nečemu rasprave, ali ih pritom ne uvježbavaju kako voditi takve razgovore.

„Ne kažete djeci: Sada ćemo raditi dijeljenje višeznamenkastim brojevima i siguran sam da znate kako to treba raditi, dakle, pristupite poslu. A isto je i s traženjem od djece da rade u skupinama i pritom sudjeluju u razgovorima i raspravama“, kaže Mercer. „Ako ih ne pripremite za rad u skupini, tada se taj rad neće ni dogoditi. No ako ih pripremite, to je fantastično – i to potvrđuju i istraživanja.“

Istraživačke studije vrlo jasno pokazuju da poučavanje djece vještinama govorenoga jezika donosi mjerljive dobrobiti – od unaprjeđivanja logičkoga mišljenja i raspravljačkih vještina do samopouzdanja pri javnim nastupima i rješavanja problema. Na primjer, profesor Mercer autor je znanstvenoga rada naslovljena „Razgovor učenika i učitelja tijekom nastave: ima li to kakva utjecaja na učenička postignuća?“ koji je nedavno objavljen u Časopisu za znanosti o učenju. Ondje se iznose rezultati koji su vrijedni zapažanja.

Tročlana kombinacija za uspjeh

Istraživanje je obuhvatilo proučavanje rada 75 osnovnoškolskih učitelja i učiteljica, a u fokusu je bilo kako vode nastavu s obzirom na promicanje odgovarajućih vještina vezanih uz govorenje. Studija otkriva da učiteljice i učitelji koji primjenjuju tri jednostavne – ali temeljne – odrednice postupanja pripadaju onima čiji učenici i učenice postižu najbolje uspjehe na standardiziranim ispitima, objašnjava Mercer.

„Prva je odrednica uključiti učenike u međusobno ispitivanje, tako da postavljaju ovakva ili slična pitanja: Što misliš o tome?, Jesu li oni u pravu?, Slažeš li se? i druga“, kaže Mercer. „Druga je odrednica da učitelji moraju učenicima obrazložiti zamisli i potaknuti ih da se uključe, a ne samo nešto izustiti i nastaviti dalje. Treća je odrednica nastojati uključiti sve učenike u razrednome odjelu, ne samo one koji se uobičajeno javljaju.“

Istraživanje otkriva da su sve tri sastavnice potrebne kako bi se postigli zadovoljavajući rezultati. U radu stoji i ovo: „Može se zaključiti da obrazlaganje, propitivanje i uključivanje učenika čini prilično jednostavnu i jasnu kombinaciju razgovornih značajaka koje (…) mogu biti sugerirane učiteljima i ostvarive u nastavnoj praksi. Već postizanje te kombinacije donijet će učinke.“

Dobrobiti govorenja i govorništva neizmjerne su!

Mercer upućuje na sličnu studiju sa Sveučilišta u Yorku – u kojoj su neki učitelji završili obuku za primjenu spomenutih metoda dok druga skupina nije – i studija je došla do sličnih rezultata, da učenici koji su se susreli s poučavanjem govornih vještina ostvaruju bolji napredak od onih koji se nisu susreli.

Citira i jedan stariji istraživački projekt, u koji je bio uključen, kada su učenici testirani s obzirom na svoje neverbalne prosudbene sposobnosti i vještine. Nakon što su poučeni kako učinkovito rasuđivati u skupinama u obliku aktivnoga poučavanja tih vještina, došlo je do jasnih poboljšanja na testiranjima, i to kako skupina, tako i pojedinaca.

„Naša otkrića pokazuju da ako učitelji omoguće djeci jasne, praktične upute kako se služiti jezikom za skupno prosuđivanje, tada djeca pronalaze optimalne načine kako razmišljati kolektivno i kako razmišljati sam za sebe. Učinci na obrazovnu praksu nedvojbeni su“, stoji u zaključcima rada.

Mercer kaže da su dokazi o dobrobitima govorništva neizmjerni. „Potpuno sam siguran da se ne moram zabrinuti zbog nastanka kakvih proturječnih dokaza“, dodaje.

Neke škole podupiru govorenje učenika na nastavi, a neke se opiru

Postoje oni koji su obratili pozornost na sve to i koji takve pristupe već provode u praksi. Kao što je zabilježeno u recentnim objavama na Tesu, škole kao što je Škola 21 u Londonu postavila je govorenje u središte svega što rade.

Međutim, također, i dalje je mnogo škola koje se zalažu za direktne oblike poučavanja u kojima učiteljevo govorenje prevladava nad učeničkim govorenjima te postoji usklađen napor u pojedinim učionicama da se smanji ili i potpuno iskorijeni učenički rad u skupinama. U međuvremenu, u usporedbi s drugim elementima pismenosti, kao što su izgovor i pisanje, govorenje dobiva jako malo prostora u okviru obrazovnih politika: nemamo, na kraju krajeva, ispit govorenja kao dio ijednoga obuhvatnijega ispitivanja u osnovnoj školi.

Za gore spomenute škole, mnogo je prigovora na račun rada u skupinama pri čemu se ističe ponašanje i „cijena oportunizma“ – u uvjerenju da takav oblik rada promiče ometanje te da je manje učinkovit pri dosezanju ciljeva učenja.

Ostavština prijašnjih razdoblja u obrazovanju kada je govorništvo bilo namijenjeno „višoj klasi“

Glede obrazovne politike, Mercer kaže da je nedostatak usredotočenosti na govor i govorenje jednim dijelom smušenost i bezglavost kao ostavština prijašnjih razdoblja u obrazovanju kada se ideja koju obuhvaćaju vještine govorenja – raspravljanje, javni govor i kompleksno govorno prosuđivanje – smatrala nepotrebnom za većinu onih koji su pristupali obrazovanju.

„U prošlosti, obrazovanje »nižih slojeva« bilo je jedino usmjereno na njihovo opismenjavanje u slovima i brojevima, a vještine kao što su dobro i samopouzdano govorenje bile su za više klase kako bi mogli postati sudci, odvjetnici, saborski zastupnici i tomu slično“, objašnjava. To je vjerojatno razlog zašto „jedino mjesto na kojemu ćete naći vještine govorenja jesu privatne škola – i [stoga] nije slučajno da učenici tih škola postaju političari“, dodaje.

Bez obzira na sve to, Mercer vjeruje da se stvari mijenjaju – zapažajući, primjerice, da postoji svestranačka parlamentarna skupina kojoj je u fokusu govorništvo i da je sama riječ osviještena kod onih koji drže moć obrazovne politike. „[Ministar obrazovanja] Nick Gibb počeo je upotrebljavati riječ »govorništvo«, što je velik pomak s obzirom na stanje u kojem smo bili prije deset godina“, naglašava.

Uistinu, ministar Gibb, govoreći na događaju početkom 2019. godine, nije se samo poslužio tom riječju kao pojmom, nego je dao i vjetar u krila njezinu sadržaju: „Govorništvo se još uvijek često razumijeva u značenju »opsežnijega razgovora«. No ono nije neobvezno, slučajno čavrljanje u učionici. Umjesto toga, ono sadrži svrhovitu, produktivnu raspravu koja osnažuje razumijevanje i potiče misao.“

Postavite kontroverzne tvrdnje

Stoga, ako u učionici želite razvijati govorenje, na što se trebate usredotočiti?

Kako je spomenuto, ključ je u sudjelovanju, razlaganju i propitivanju, ali postoje i drugi načini na koje možete promicati relevantne vještine povezane s govorništvom.

Mercer ističe tri savjeta kako početi.

Prvo, postavite učenicima pitanje što je potrebno za dobru raspravu i kako se ona može postići.

„Morate učenike navesti na aktivno razmišljanje kako se služe govorom“, kaže. „Primjerice, prije negoli počnete s nastavom u kojoj će podijeljeni u timove raspravljati o nekoj temi, dajte im u zadatak da razmotre što čini dobru raspravu, a što čini lošu raspravu. To je način da dođu do spoznaje kako je dobro da svi dobiju prigodu doći do riječi, odnosno kako nije dobro kada samo jedna osoba dominira raspravom ili kada se skreće s teme.“

Sljedeće načelo je postaviti temeljna pravila na koje članovi skupina pristaju tijekom rasprave, kao što je slušanje drugih s poštovanjem i ne upadanje drugima u riječ.

Treći je princip određivanje posebnih aktivnosti kojima će se vježbati govorničke vještine te davati učenicima konstruktivne povratne informacije o njihovu napretku.

Mercer spominje kako je dobar način provođenja takvih aktivnosti postavljanje spornih tvrdnja – bolje nego pitanja – jer takve tvrdnje stvaraju dojam da ne postoji samo jedan odgovor koji učitelj „želi čuti“, nego je riječ o razgovoru „otvorena svršetka“ te se rasprava može razviti.

Daje preporuku početnih tvrdnja tipa „Britanija ne bi smjela više prihvaćati nove useljenike“ ili „Životinje ne bi smjele živjeti zatvorene u zoološkim vrtovima“ jer takve tvrdnje u pravilu izazivaju snažne reakcije i dovode učenike u situaciju da žele govoriti i izložiti svoje stavove koji se mogu naširoko raspraviti, u skladu s trima principima: razlaganjem, propitivanjem i sudjelovanjem.

Svakom je djetetu potrebno dobro se služiti govorenim jezikom i škola bi mu trebala pružiti mogućnost da to nauči

I nije tu riječ samo o tome da se postignu izvrsni rezultati na ispitima ili izrastu naraštaji debatnih genijalaca, nego o tome da se svakom djetetu pruži mogućnost usvajanja vještina koje će mu služiti u daljnjem životu, bez obzira na posao koji će obavljati, kaže Mercer.

„Poznato nam je da djeca koja dolaze u škole bez osobito bogatoga jezičnoga iskustva koje su primili u svojim domovima, obrazovno se ne razvijaju onako dobro kako bi mogli kada bi to iskustvo bilo bogatije“, govori. „Jedini način da se to nadvlada jest škola, no ako u školi ne nauče učinkovito se služiti jezikom, do njihova obrazovna napretka također neće doći.“

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ Dan Worth, autor i suradnik portala TES ■ Ujedinjeno Kraljevstvo: TES – izvorno: The Times Educational Supplement – publikacija namijenjena obrazovnim temama, pokrenuta 1910. godine kao dodatak dnevnim novinama The Times, od 1914. izlazi kao zasebna tiskovina, od 1997.godine dostupna i na internetu ■ izvornik: www.tes.com ■