Oduvijek su me inspirirala djela spisateljice I. B. Mažuranić. Kako je u svojim djelima progovarala o iskrenosti, dobroti, zajedništvu i ljubavi, tako se i njezina bezvremenska bajka Regoč našla u iskrenoj dječjoj filmskoj interpretaciji.

Obrađujući tu bajku, ove sam godine odlučila s generacijom četvrtaša izvesti pravu filmsku produkciju uz veliku podršku i suradnju roditelja i pojedinih profesionalaca. Nevjerojatna su to vremena, netko bi rekao. Toliko patnje i straha oko nas, a opet mnogo pozitivne energije i ljubavi koja nam je zasigurno pomogla da stvorimo ovaj istinski vrijedan i kreativan film.

U obradi lektirnih djela I. B. Mažuranić s velikom sam pozornošću i radošću pripremala razne kreativne zadatke kako bih djeci dočarala vrijednost njezinih djela, bajkovite elemente u njima i spisateljičinu maštu. Nastalo je tu mnoštvo slikovnica s raznim likovnim tehnikama, dramatizacije Šume Striborove s kostimima i kulisama na školskim priredbama i u razredu, lutkarski igrokazi o Šegrtu Hlapiću te plakati za predstavu.

No, ove smo godine nakon petodnevne analize i obrade bajke Regoč pokušali stvoriti pravu filmsku produkciju koja je obuhvaćala pisanje scenarija, dramaturgiju, režiju, snimanje kadrova u prilagođenome razrednom studiju s green screenom, profesionalnu montažu u suradnji s Goranom Vrbanićem, jednim od roditelja, obradu zvuka u studiju za koju je bio zadužen Leo Anđelković te odabir glazbe koja je divno popratila događaje u priči, i za koju smo dobili odobrenje za upotrebu u filmu od autora Ivana Koprivčevića, člana skupine Legen.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Roditelji su zajedno s djecom izradili maske, rekvizite i kostime koji su upotpunili doživljaj. Oduševilo me kad sam čula da su se roditelji i djeca dopisivali, fotografirali i dijelili svoje ideje za kostime i maske na razrednoj WhatsApp grupi. To je pravo suradničko učenje. Nije to bilo prvi put, već su se naviknuli na mnoštvo učiteljičinih i dječjih kreativnih ideja za nastavu. Neizmjerno sam im zahvalna na tome jer bez takve suradnje s roditeljima mi učitelji ne bismo mogli kvalitetno raditi.

Djeca to vide i uče na takvim primjerima biti kreativni, ali i biti dobri prijatelji, a to nam je svima cilj. Tekst za scenarij i sve elemente za montažu napisala sam u jednom dahu. U nedavnom intervjuu za jednu radijsku emisiju novinarka me pitala što je moja motivacija za rad. Upravo djeca, moj 4. a razred, moja su najveća motivacija.

Nevjerojatni su to individualci, talentirani u različitim segmentima, a opet složni kada se radi na nekom projektu. Neizmjerno vole timski rad, koji osobito njegujem i često ga tražim od učenika. Tako smo uloge za film birali zajedno, ali i prema vlastitim željama, komentirali zašto je dobro da netko glumi Kosjenku ili Regoča, tko bi mogao biti najbolji narator…

Mislim da smo uspjeli u tome. Uvijek mi je važno da baš svi imaju ulogu i da svi glume. Djeca su vrlo odgovorno i brzo učila, poticali su i hrabrili jedni druge jer u nastavi, a i u projektima, imamo mnoštvo sličnih kreativnih zadataka. Snimanje je trajalo pet radnih dana. Uzbuđenje je bilo golemo. Moram napomenuti da je svemu prethodila videokonferencija s prijateljima iz 4. c razreda i učiteljicom Lidijom Žugčić iz OŠ Kajzerica u Zagrebu.

U scenariju za videokonferenciju predvidjeli smo pripremu za film, djeca su prezentirala svoje uratke i glumila. To je bila priprema i generalna proba za javni nastup i snimanje. Nakon petog dana snimanja, snimanjem posljednjega kadra filma, svi smo kao pravi mali glumci s oduševljenjem viknuli u isti glas: „Posljednja klapa, gotovooo!“

U tom sam trenutku znala da smo stvorili nešto posebno. Ti će im trenutci svima ostati u sjećanju. No poslu tu nije bio kraj. Trebalo je sada sve dati u montažu. Ravnatelj je vrijedno sve skupio i prebacio na memorijski štapić. Snimljeno je mnogo kadrova, a mnogo smo i ponavljali zbog školskog ambijenta – u žaru najbolje izvedbe zazvonilo bi za kraj školskog sata, ili bi nam netko ušao u učionicu posuditi neki flomaster, ili bi netko bio pretih u interpretaciji ili bi prebrzo izgovarao tekst, a bilo je i tehničkih problema s kamerom, kad bi, primjerice, istekla baterija.

Trebalo je popraviti zeleno platno jer nismo snimali u profesionalnom studiju. No sve su to čari snimanja u školi. Veliki pljesak i riječi zahvale zaslužuje Goran Vrbanić, tata naše Azre, profesionalni glumac. Odradio je montažu, pronašao i montirao sve efekte koje sam u scenariju napisala, zaposlio svoje prijatelje u obradi zvuka i glazbe.

Trajalo je dugo, mnogo sati rada i truda uloženo je u ovaj film, ali isplatilo se. Voljela bih da ilm može pogledati što više djece i da se njime u obradi za medijsku kulturu koriste učitelji. I dok ovo pišem, paralelno sudjelujem u novoj edukaciji o Kamišibaju i priči u butaju. Sigurna sam da će se moj 4. a, ali i novi đaci koji nam tek dolaze, obradovati nekoj novoj ideji, novom izazovu pričanja priča i novomu kreativnom stvaralaštvu.

Učiteljska kreativnost i dječje interpretacije beskonačne su.

■ Piše: Henrieta HERJAVEC RUBČIĆ, učitelj mentor ■ OŠ Ivana Gundulića, Zagreb ■ učitelj mentor i dugogodišnji koordinator za Erasmus+ projekte u OŠ I. Gundulića u Zagrebu. Odnedavno je EU Learning Corner Ambasador, član je EU Teachers testing Panela. Redateljica je nekoliko školskih predstava koje su izvedene u Kazalištu lutaka i Kazalištu Vidra. ■