Dijete u školi može biti uspješnije i bez prodika

Ako navedena obilježja nisu prisutna u ovako čistom obliku i u ekstremnoj mjeri, onda ih često nalazimo u tragovima koje utiskuje način na koji “dogovaramo” i planiramo ponašanje tijekom nove školske godine s ciljem da ona bude što uspješnija.

Prva pogreška koju čini roditelj dok s djetetom “dogovara” početak nove školske godine je ta što roditelj propisuje što treba postići i kako to postići ili uopće ne govori kako.

Propovijedi o ocjenama, o redovitom pisanju zadaća, o kontinuiranom učenju, izbjegavanju kampanjskog učenja, o nužnosti koncentracije, o tome kako je važno pitati sve što se ne razumije itd., nemaju snagu mobiliziranja motivacije i održavanja ustrajnosti u onome što se pretvara u odrađivanje osvajačkog pohoda na ocjene, umjesto življenja procesa izgrađivanja znanja i razvoja vještina.

Dijete se ne može poistovjetiti s planom koji je predložio, razmotrio i propisao roditelj, koji je njemu samo prezentiran te se očekuje da on kao vojnik odradi svoje dužnosti. 

Da bi odluke vezane uz uspješnije učenje i bolje ocjene imale učinka i da bi doprle do srži djetetove volje, ono mora taj plan doživjeti kao nešto svoje, kao nešto što ono uistinu želi kako bi ispunilo vlastite ciljeve. Kako to postići?

■ PRVI KORAK je predložiti i dogovoriti s djetetom zajedničko osmišljavanje strategije za uspješnu školsku godinu. Strategiju napravite u obliku društvene igre. Rabeći flomastere, kolaž papir, bojice, pastele, šljokice, slike, osobne fotografije, karton, konkretizirajte strategiju. Na taj će način djetetu biti manje apstraktna i bliža njegovu odnosu prema stvarnosti, koji još uključuje igru. Dijete će uživati u izradi, a kreativni potencijali koje unese u izrađivanje društvene igre možda ga potaknu da ih koristi i prilikom učenja.

Dijete mora sudjelovati u izradi plana kako bi osjećalo da je to njegov izbor, da su to njegovi ciljevi, ono što on želi postići i njegove odluke. Kako bi sve poprimilo atmosferu nekog zanimljivog i pomalo pustolovnog projekta, strategiji možete dati i neki naziv koji zajednički birate ovisno o interesima djeteta.

Primjerice, Liga prvaka na školskom terenu ili Ekouzgoj dobrih ocjena.

■ SLJEDEĆI KORAK je postavljanje ciljeva. Ciljeve zajednički postavljaju roditelj i dijete, a trebaju odražavati poželjne ishode u znanjima, vještinama, stavovima i navikama, a mogu se odnositi i na ocjene, ali primarno je da dijete kao konačne rezultate svoje strategije percipira dugotrajnije i kvalitetnije ishode koji predstavljaju napredak u kompetencijama i osobinama ličnosti.

PRIMJERI CILJEVA SU:

1) Biti disciplinirana i marljiva.

2) Ne odustajati pri susretu s problemom ili teškoćom. Biti uporna!

3) Puno toga naučiti. Svaki dan želim naučiti nešto novo.

4) Biti zadovoljna i sretna jer širim svoje znanje.

5) Bolje se izražavati.

6) Biti samostalnija u učenju.

7) Imati ocjene kojima sam zadovoljna.

Ciljevi zapravo oblikuju pozitivnu sliku djeteta prema kojoj se ono ravna, s kojom se komparira i prema kojoj se nastoji kretati. Ta slika služi kao orijentir njegova ponašanja i kriterij njegova samovrednovanja.

Nakon što se strategija izradi, bilo bi poželjno da svaka dva tjedna ili svaki tjedan, u početku, roditelj i dijete razgovaraju o tome odgovaraju li ponašanje i aktivnosti djeteta ciljevima.

■ TREĆI KORAK je odrediti polja opasnosti, polja zakonodavstva i polja energije. Prva su svi oblici ponašanja koji su potencijalno opasni za ostvarenje ciljeva, primjerice neredovito pisanje zadaća, nebilježenje na satu ili nedostatak vjere u sebe. 

U polja energije dijete i roditelj navode sve oblike ponašanja i navika koji doprinose ostvarivanju ciljeva, kao što je zapisivanje svih datuma pismenih i usmenih ispita. U polja zakonodavstva popisuju se vlastita pravila, zakoni učenja.

PRIMJERI SU:

■ “za svoje učenje i rezultate odgovoran sam ja”,

■ “lektiru ću posuđivati i čitati na vrijeme”,

■ “problemi i poteškoće me neće obeshrabriti”,

■ svaki dan ću naučiti jednu novu lekciju”... [ IZ DRUGIH MEDIJA | 24sata | piše: Maja Jerčić, pedagoginja ]