101 godina od smrti A. G. Matoša

U književnost je A. G. Matoš ušao 1892. pripoviješću Moć savjesti, koja naznačuje početak perioda moderne. Težnju da se nigdje ne ponavlja, da ne zapadne u manirizam, uspio je ostvariti u većem dijelu svojih pripovijedaka sakupljenih u tri zbirke i izdanih redom: Iverje, 1899.; Novo iverje, 1900.; Umorne priče, 1909. 

S obzirom na Matoševu stvaralačku tehniku, metode i stilske postupke u ostvarivanju fabula pripovijedaka, a prije svega s obzirom na tematske interese, poznata je već standardna podjela njegova pripovjedačkog opusa na dva temeljna tematska kruga:

• jedan s tematikom iz domaće zagrebačko-zagorske sredine i stvarnim junacima što ih je sretao u životu
• drugi s novelama bizarnog sadržaja s dominacijom čudaka, tipova posve individualnoga karaktera.

Zajednički nazivnik jednoga i drugoga kruga naglašena je lirska nota i nazočnost ljubavnih motiva.

U putopisnoj prozi Matoš je jedan od naših najvećih inovatora.

Motiv pejzaža, ne samo kao dio pripovjedne cjeline, nego i kao samostalna tema, novost je koju Matoš uvodi u hrvatsko prozno stvaralaštvo.

Dok je novele, putopise, kritičke članke i feljtone pisao i objavljivao usporedno od samog početka svojeg pisanja, poezijom se kontinuirano počeo javljati u časopisima dosta kasno, tek oko 1906. godine, i do kraja života napisao je u svemu 80-ak pjesama.

Neprijeporno je da je Baudelaire bio veliki Matošev učitelj, od kojega je preuzeo niz formalnih elemenata, i o kome je, ne jednom, oduševljeno i pisao.

Osjećaj i potrebu za strogo određenim oblikom,  konkretno, za formu soneta, smisao za muzikalnost stiha, povezivanje u opći sklad glazbe riječi, boje i mirisa, dakle osjećaj za sinesteziju, vrlo profinjen ritam, te izmjenu govorne i pjevne intonacije – vanjske su, vidljive odlike Matoševe poezije.

Ljubav i cvijet, možda dvije ključne riječi i njihovo variranje, međusobno pretapanje i pretvaranje čiste apstrakcije poimanja ljubavi u konkretan pjesnički simbol cvijeta – javljaju se kao dominantni motivi u početku Matoševa pjesničkoga govora.

Česta pojava motiva smrti u toj lirici, elegičnost, sumornost i baladičnost mnogih njegovih stihova, intenzivno osjećanje prolaznosti i nestajanja, sivilo boja i zvukova, sumnje i doživljaji ljubavi kao velike boli – posljedica su sukoba sna i stvarnosti, najjače izraženih u ponajboljim ljubavnim pjesmama: „Samotna ljubav“, „Djevojčici mjesto igračke“ i  „Utjeha kose“.

Uz iskričav polemički duh kojim se tijekom svojega spisateljskog puta nerijetko služio u obračunavanju s mnogim svojim suvremenicima, Matoš je dubok trag ostavio i u žanru kritike i esejistike, te feljtonistike.

Matoš je nerijetko iznosio i svoje umjetničke postulate. Shvaćajući umjetnost kao sinonim za lijepo, on intenzitet pjesnikove superiornosti riječi i izraza, dakle individualnoga piščevog stila, uzima kao osnovni kriterij za estetsko vrjednovanje djela.

Matoševo je djelo prijelomno u povijesti hrvatske književnosti: slobodno se može reći da bez njegova zaokreta i ostvarenja, ponajprije na polju kritike, eseja i poezije, ne bi bilo hrvatske književnosti kakvu poznajemo.

Izvor:

http://hr.wikipedia.org/wiki/Antun_Gustav_Mato%C5%A1