Koliko često tijekom nastave razgovaramo o tome kako se osjećamo? Znamo li djecu naučiti prepoznati vlastite emocije, izraziti ih i pronaći način kako se nositi s njima? Upravo su ta pitanja bila polazište međunarodnoga eTwinning projekta Razvoj emocionalne inteligencije učenika osnovnih škola, čiji su autori Martin HADELAN (Hrvatska) i Valentina ANGELKOVSKA (Sjeverna Makedonija).

Moj 3. a razred tijekom cijele je školske godine sudjelovao u brojnim aktivnostima kojima smo razvijali emocionalnu pismenost, empatiju, samopouzdanje i kvalitetne međuljudske odnose. Projekt nije bio dodatna aktivnost uz nastavu – postao je njezin prirodan dio.

„Zagrli nekoga koga voliš.“
To nije savjet psihologa, nego jedan od recepata protiv zlovolje koje su napisali moji trećaši.

Sve je počelo razgovorima o osjećajima, prijateljstvu i prihvaćanju različitosti. Čitali smo književna djela, raspravljali o postupcima likova i povezivali ih s vlastitim iskustvima.

♦  Nakon čitanja Balogove pjesme Koga se boji leptir koji živi samo jedan dan tijekom Igre tišine zapisivali smo svoje strahove. Bilo je dirljivo vidjeti koliko su učenici iskreni kad osjete da ih netko sluša.

U razgovoru su shvatili da o mnogim strahovima govore svojim prijateljima, ali i meni. Upravo im je to pomoglo razumjeti da se i odrasli katkad boje i da o strahovima nije potrebno šutjeti.

Emocije smo povezivali i s važnim datumima tijekom godine.

♦   Povodom Svjetskog dana šećerne bolesti gledali smo animirani film Danica i sovica dijabetičarka i dokumentarni film iz serijala Dječja posla. Najvrjedniji dio sata ipak nije bio film, nego razgovor s našim prijateljem iz razreda koji živi sa šećernom bolesti. Pokazao nam je uređaje kojima se svakodnevno koristi, objasnio kako mu pomažu i strpljivo odgovarao na sva pitanja. Učenici su tada iz prve ruke naučili koliko razumijevanje, prihvaćanje i podrška prijatelja mogu značiti.

♦  Na Svjetski dan štednje razgovarali smo o odgovornom odnosu prema novcu i razlikovanju potreba od želja. Izrađivali smo šarene kasice-prasice od recikliranih plastičnih boca, ali važnije od samoga likovnog rada bilo je promišljanje o tome što nam je u životu doista potrebno, a što samo želimo. Tako su učenici razvijali odgovornost, samokontrolu i promišljanje o vlastitim odlukama.

Posebno mjesto u projektu zauzela je radionica Najslađa ovisnost, nastala prema priči o vilenjaku Lumiju koji je otkrio da dobra djela donose više radosti nego slatkiši. Razgovarali smo o navikama koje nas usrećuju i onima koje nam mogu odmoći. Nekoliko dana poslije nastali su dječji Recepti protiv zlovolje. Očekivala sam da će među prijedlozima biti igrice ili mobiteli, ali djeca su me ponovno iznenadila.

• 

• 

Pisala su: Zagrli nekoga koga voliš. Igraj se s prijateljima. Prošeći prirodom. Maziti psa. Razgovaraj s roditeljima. Njihovi recepti pokazali su da vrlo dobro znaju što ih doista smiruje i usrećuje.

♦   Nakon toga nastali su i Recepti za uspjeh. Umjesto velikih riječi, učenici su kao sastojke uspjeha navodili trud, upornost, vježbanje, pomoć prijatelja, osmijeh i vjeru u sebe. Jedan je učenik posebno lijepo sažeo svoju misao: Uspješan sam u plivanju zato što sam bio marljiv i uporan. Mislim da ta jedna rečenica govori više od mnogih definicija uspjeha.

Projekt nas je pratio i izvan učionice.

♦   Tijekom boravka u Školi u prirodi na Sljemenu obilježili smo Dan ružičastih majica. Poslušali smo radijsku emisiju koju su pripremili učenici naše škole, a zatim oslikavali majice porukama protiv vršnjačkog nasilja. Dok sam obilazila učenike, primijetila sam dvije djevojčice koje su se nešto dogovarale. Svaka je na svojoj majici nacrtala polovicu srca i polovicu poruke. Rekle su mi da će se, kad odjenu majice i stanu leđa uz leđa, njihovi crteži spojiti u jedno veliko srce i jednu zajedničku poruku. Tada sam još jednom shvatila da moji trećaši svojim dječjim idejama često pokažu više nego što ja uspijem objasniti riječima tijekom cijeloga nastavnog sata.

Veliku vrijednost projektu dala je i suradnja s projektnim partnerima iz različitih dijelova Hrvatske. S učenicima OŠ Vodnjan i školskom psihologinjom Danielom BONASSIN razmjenjivali smo pisma, razgovarali o osjećajima koje su ona u nama izazvala, analizirali rezultate zajedničke Mentimeter ankete i predstavili dijamantne pjesme o osjećajima. U zasebnom Zoom susretu, u kojem su sudjelovali svi projektni partneri, odmjerili smo znanje u Kahoot kvizu o prepoznavanju emocija i osvojili peto mjesto. Djeci su ipak važniji od plasmana bili zajedničko navijanje, suradnja i osjećaj da su dio jedne velike zajednice.

Kad se danas osvrnem na sve što smo tijekom godine radili, vidim da smo čitali, pisali, crtali, pjevali, izrađivali, istraživali i igrali se. Ali prije svega – razgovarali smo. Razgovarali smo o sreći, strahu, ljutnji, prijateljstvu, uspjehu, dobroti, odgovornosti, prihvaćanju različitosti i davanju potpore drugima. Emocionalna inteligencija nije bila posebna nastavna tema, nego nit koja je povezivala gotovo sve što smo radili tijekom godine.

U pretposljednjem tjednu nastave učenici su ispunjavali listić Moja nastavna godina – osvrt na treći razred.

Jedno od pitanja glasilo je: Tko u našem razredu uvijek pomaže drugima? Većina je navela svoje prijatelje ili učiteljice.

A onda sam pročitala jedan odgovor koji me iskreno dirnuo.

Jedan je učenik napisao samo dvije riječi: CIJELI RAZRED.

Mislim da nijedno vrednovanje, nijedna anketa ili statistika ne može bolje pokazati što smo tijekom godine zajedno gradili. Ako je barem jedno dijete naš razred doživjelo kao mjesto gdje svi pomažu jedni drugima, prihvaćaju različitosti i brinu se jedni o drugima, tada je ovaj projekt ostvario svoj najvažniji cilj.

■ NAPISALA: Iva PALČIĆ STRČIĆ, dipl. uč., učiteljica izvrsna savjetnica | OŠ Središće, Zagreb ■