objavljeno: 22. listopada 2026.

Učenici viših razreda u svakome obrazovnom razdoblju pišu po jednu školsku zadaću. Učenici često kažu da pišu „zadaćnicu“, što nije točno jer je zadaćnica bilježnica u koju se piše školska zadaća. Učenici negoduju jer moraju pisati pisanim slovima i nije im jasno zašto tiskana slova nisu dopuštena.

Kada dobiju naslove tema, tada nezadovoljstvo postaje još izraženije. Svjesno tvrdim, da se ponudi i 50 tema, uvijek bi se našao bar jedan učenik kojemu ni jedna od njih ne bi bila prihvatljiva.

Ipak, uspijevaju odabrati jednu temu i krenuti na taj težak posao tijekom kojega moraju posebnu pozornost obratiti na pravopis i gramatiku, kao da to i inače ne bi trebali činiti, ali to sad nije tema.

Teme su raznolike i prilagođene uzrastu, od opisa omiljenih predmeta, ljubavnih zavrzlama do obiteljskih odnosa i njihova viđenja svijeta.

Za neke školarce zadaća postaje prostor gdje prvi put iskreno progovaraju o sebi. U nedostatku osobe od povjerenja, riječima na papiru izražavaju svoje frustracije vezane za roditelje, školu i prijatelje.

Katkad je to sasvim bezazleno, dječje i šaljivo, a katkad se učenici dotiču svojih najosobnijih i najranjivijih dijelova života u kojima putem školske zadaće traže podršku jer ih, primjerice, roditelji ne podržavaju u daljnjem školovanju, ne razumiju njihove potrebe i, zapravo, jer nemaju osobu kojoj se mogu obratiti.

Đaci pišu i o siromaštvu, svojim željama, o stvarima koje su nama odraslima tako jednostavne i lako dohvatljive, ali u njihovim glavama daleke i nedostižne.

Učiteljice, čitajući školske zadaće, osjećaju odgovornost reagirati ako se pojavi neki ozbiljniji problem. To nije uvijek jednostavno jer se učenici često teško otvaraju i priznaju svoje probleme, a poneki se osjećaju i izdano jer se njihove najdublje misli prenose drugima.

Taj tako jednostavan i tehnički zadatak postaje jedini „kanal“ kroz koji učenik može progovoriti.

♦  Ako učiteljica prenese učenikove misli razredniku ili pedagoškoj službi, kako će učenik reagirati?

♦  Ako ih zadrži za sebe i pokuša sama pomoći učeniku, je li to pravi način?

♦  Što ako mu ne uspije pomoći?

Tijekom fakultetskog obrazovanja učimo o dječjem razvoju, komunikaciji, pedagogiji, no malo što nas može pripremiti za dječju stvarnost koja je katkad sve samo ne onakva kakva bi trebala biti.

■ NAPISALA: Dijana KRALJ PAVLEKOVIĆ, učiteljica hrvatskog jezika | OŠ Zvonimira Franka, Kutina ■