Tek što smo se naviknuli na zelene brežuljke oko Bijelog jezera, u Mongoliji se opet promijenio krajolik. Još smo donedavno spavali uz Bijelo jezero, okruženi zelenim planinama, vulkanskim krajolikom i šumama, a par dana poslije zelenilo je polako počelo nestajati pred očima. Pred nama su bili jug zemlje i sasvim druga slika: suha, kamena i gotovo nestvarno prazna. Gobi.

Do Gobi se ne dolazi prelaskom neke zamišljene crte na karti. Tek nakon nekog vremena vožnje oko opaža da krajolik oko tebe više ne izgleda isto. Nakon dva dana drndanja i truckanja po nepreglednim mongolskim stepama počinješ primjećivati znatnu promjenu krajolika. Prvo nestanu šume, zatim trava postaje sve niža i rjeđa, zelena prelazi u žutu, oker, sivu i crvenu, zrak postaje suši, a naselja sve udaljenija. Satima se vozimo, samo što se sada iza prozora gotovo ništa ne miče.

• 

• 

• 

• 

Kad smo napokon izašli iz kombija, prvo što me iznenadilo bila je tišina.

Piše: Maja MAČINKO, učiteljica, izvrsna savjetnica tehničke kulture | OŠ Ivana Cankara, Zagreb

Ne ona ugodna tišina sobe kad isključiš televizor, nego potpuna, teška tišina prostora u kojemu nema ničega dovoljno blizu da proizvede zvuk. Teško je gledati taj krajolik i ne razmišljati koliko je milijuna godina trebalo da izgleda ovako. Njegova današnja suhoća rezultat je dugih klimatskih i tektonskih procesa, a uzdizanje Himalaje i Tibetanske visoravni tijekom milijuna godina snažno je utjecalo na cirkulaciju zraka u unutrašnjosti Azije i ograničilo prodor vlažnih monsunskih masa prema sjeveru.

• 

• 

• 

• 

Tek tamo shvatiš da su nam filmovi prilično uspješno prodali pogrešnu sliku pustinje. Pijeska ima, ali Gobi najvećim dijelom nije beskrajno pješčano more. Pred nama su golema prostranstva kamena i šljunka, sitni tamni kamenčići koje je vjetar polirao stoljećima i zemlja ogoljena gotovo do svoje srži.

Taman kad pomisliš da si shvatio kako doista izgleda Gobi, pred tobom se pojavi nešto potpuno drukčije. Otvore se duboki kanjoni, stijene koje u sumrak prelaze iz narančaste u grimiznu, a u dubokim zasjenjenim dijelovima Yolyn Ama led se može zadržati još dugo u topliji dio godine.

Usred pustinje, led. Upravo su me takvi trenuci najviše iznenadili. Kad sam krenula na put, Mongoliju sam zamišljala potpuno drukčije.

GOBI KAO DOM DINOSAURIMA

Dok smo stajali među tim stijenama i kamenjem, bilo mi je teško zamisliti da se ispod svega toga krije jedno od najvažnijih nalazišta dinosaura na svijetu. Gledano izvana, Gobi djeluje gotovo prazno. Upravo zato još više iznenadi ono što se ovdje pronalazi.

Još je zanimljivije to što prvi veliki istraživači nisu ni došli ovamo zbog dinosaura. Roy Chapman Andrews početkom 1920-ih tražio je tragove podrijetla čovjeka u središnjoj Aziji. Umjesto toga naišao je na ostatke svijeta koji je nestao desecima milijuna godina prije nego što su se pojavili ljudi. Kod Bayanzaga su 1923. pronađena fosilizirana jaja dinosaura, prva takva otkrića koja je znanost tada prepoznala i opisala, a crvenim je liticama Andrews dao ime Flaming Cliffs jer na kasnopopodnevnom suncu izgledaju kao da gore.

• 

• 

• 

• 

Meni je još bolja priča o Oviraptoru. Njegov je kostur pronađen uz gnijezdo s jajima, pa su paleontolozi zaključili da su ga uhvatili na djelu i zato mu dali ime koje doslovno znači „kradljivac jaja”. Taj je nadimak nosio desetljećima, sve dok nova otkrića nisu pokazala da su takva jaja zapravo pripadala upravo oviraptoridima. Nesretni „kradljivac” najvjerojatnije nije krao tuđa jaja, nego je čuvao vlastito gnijezdo.

Gobi je poslije dala i jedan od najnevjerojatnijih dosad  pronađenih fosila: Velociraptora i Protoceratopsa zaključane u borbi, sačuvane zajedno više od 70 milijuna godina.

Dok sam gledala užarene crvene litice pred zalazak sunca, više mi uopće nisu djelovale pusto. Teško je govoriti o praznini kad znaš da ti ispod nogu možda još leže priče stare sedamdeset milijuna godina.

PJEVAJUĆE DINE

Nakon dana provedenih među kamenjem i šljunkom u daljini smo ugledali golem trak pijeska koji se dizao iz ravnice. Khongoryn Els izranja iz ravnice poput zida. Golemi sustav dina proteže se desecima kilometara kroz južnu Gobi, a najviše se uzdižu stotine metara iznad okolnog područja.

Poznate su kao „pjevajuće dine” jer se pri pomicanju velike količine vrlo suhog pijeska može stvoriti dubok rezonantan zvuk, gotovo poput udaljenog motora koji dolazi iz same dine.

Stojim pod njima, gledam prema vrhu i, kao svakog puta kad stojim pred golemom dinom, pomislim: moram gore i zašto mi ovo treba. Uspon je kao i uvijek posebna vrsta mazohizma. Napraviš korak, stopalo propadne, pijesak sklizne i pola toga koraka i ti klizneš natrag. Pa ponovno. I ponovno. Vjetar ne prestaje. Briše tragove gotovo čim ih napraviš i pred očima mijenja oštre linije grebena.

• 

• 

• 

• 

Kad sam konačno stala na vrh, sve ono psovanje putem odjednom više nije bilo važno. S jedne strane kilometri pijeska, s druge gola ravnica, ispred mene sunce koje nestaje iza horizonta, a u ruci pivo.

U tom trenutku nije me zanimalo ni koliko smo kilometara od kuće ni koliko nas još vožnje čeka. Samo vjetar, pijesak, zalazak sunca i onaj osjećaj da si negdje gdje se krajolik proteže dalje nego što pogled može pratiti. Divan osjećaj slobode.

KAD GEOPOLITIKA STIGNE U GOBI

Stvarni svijet sustigao nas je na benzinskoj postaji. Mongolija je izrazito ovisna o uvozu goriva iz Rusije, pa svaki ozbiljniji poremećaj u opskrbi vrlo brzo postane problem i stotine kilometara dalje. Posljednja tri dana našeg puta redovi pred benzinskim postajama postajali su sve duži.

Stajali smo, čekali, raspitivali se gdje još ima goriva i gledali kako nešto što kod kuće uzimaš zdravo za gotovo odjednom počinje određivati cijeli plan puta.

Luna i vozači objasnili su nam da je cijena benzina, koja je bila otprilike 2.900 tugrika, preko noći skočila na približno 6.000. A onda više nije bilo važno ni koliko košta jer ga jednostavno više nije bilo. Tu smo shvatili da će posljednji dani putovanja ispasti potpuno drukčiji od plana.

• 

• 

• 

• 

Lokalna agencija negdje je pronašla legendarni plavo-sivi ruski kombi. Onaj kvadratni vojnički model koji izgleda kao da je posljednji put redizajniran u Sovjetskom Savezu i kao da bi bez većih problema preživio smak svijeta. U tom trenutku bilo je važno samo jedno: imao je goriva.

Nas jedanaest uguralo se unutra zajedno s kuferima, ruksacima i svim sitnicama koje su se tijekom dva tjedna nakupile po džepovima. Uslijedili su sati truckanja kroz pustinju prema Darkhanu. U tom kombiju nije postojala mala rupa na cesti. Svaka je bila doživljaj. Kad bi kotač upao u jednu, glava bi gotovo automatski krenula prema stropu. Nakon nekog vremena prestali smo se buniti i samo smo se smijali.

Spavali smo na smjene, naslonjeni jedni na druge pod potpuno neprirodnim kutovima. Netko bi zaspao na tuđem ramenu, netko na ruksaku, a netko bi se probudio uvjeren da mu vrat više nikada neće normalno funkcionirati.

Stanke za nuždu bile su jednako jednostavne kao i sve ostalo u Mongoliji. Kombi bi stao usred ničega. Izađeš van, prošetaš nekoliko koraka iza vozila i obaviš što treba. Nema benzinske, nema odmorišta, nema civilizacije. Samo stepa ili pustinja do horizonta. Kako je put odmicao, tako nam je cijela situacija postajala sve smješnija.

Zbijali smo šale na račun kombija, rupa, goriva i vlastite sudbine. Da nam je netko prije polaska rekao da ćemo završne dane putovanja provesti nagurani u starome sovjetskom kombiju negdje usred Gobi jer je država ostala bez goriva, vjerojatno bismo mislili da izmišlja. Tada nam je to već bilo potpuno normalno. Nakon dva tjedna u Mongoliji, iskreno, više nas mnogo toga nije moglo previše iznenaditi.

SLOBODA

Kad sada slažem dojmove, teško mi je odlučiti što me se više dojmilo: krajolici koji su se pred očima mijenjali iz zelene stepe u vulkanska polja, jezera, kanjone i pustinju ili ljudi koje smo putem upoznali. Mongolija zna biti golema, nepredvidiva i povremeno potpuno nelogična. Veći dio vremena samo se krećeš kroz prostor i čekaš što će ti sljedeće izbaciti pred kotače.

• 

• 

• 

• 

A nama je izbacila svašta: divlje konje koji nikada nisu bili pripitomljeni, lokalni Naadam usred stepe, nomadsku obitelj, mužnju jakova, vulkan, Bijelo jezero, pjevajuće dine, nestanak goriva i ruski kombi kao posljednju crtu obrane. I naravno moju travel ekipu koja je već postala konstanta u svim tim ludorijama i putešestvijama.

Možda je zato ona riječ s početka ipak najbolja. Sloboda. U Mongoliji je toliko prostora da katkad imaš osjećaj da između tebe i horizonta ne postoji baš ništa.