U prošloj kolumni osvrnula sam se na povijesni dio rada s temperama i malo općenito dotaknula značajke rada u toj slikarskoj tehnici. Danas ću vam ponuditi praktične savjete i ideje koje bih voljela da sam znala prije nego što sam počela raditi jer teorija je jedno, a praksa nešto sasvim drugo.  

27 učenika, 27 čašica i 27 svega… to je nešto što se riječima opisati ne može. Rad temperama u razredu zahtijeva dobru organizaciju, nekoliko jasnih pravila i prihvaćanje činjenice da će na kraju sata barem jedna klupa i barem jedna majica izgledati vrlo neuredno i vrlo prljavo.

Piše: Sanja ŽUPAN, učiteljica mentorica u OŠ dr. Ante Starčevića, Zagreb

Da bi nam svima bilo lakše, potrebno je od početka biti pripremljen na moguće scenarije, zato ih nudim nekoliko najčešćih:

♦  „Učiteljice, meni je ovo kao vodena boja!“

Ako tempera izgleda poput vodene boje, velika je vjerojatnost da je učenik „utopio“ boju. Jedna od najčešćih početničkih pogrešaka jest previše vode. Kist treba biti vlažan, ali više suh nego mokar. Tempera mora moći zadržati svoju gustoću i pokrivnost. Učenicima je zato važno pokazati razliku između razrjeđivanja boje i njezina utapanja. Ako niste sigurni je li dobra ideja uopće ponuditi vodu, ne morate. Tempere su dovoljno tekuće da odrade svoj posao i bez vode.

♦  „Učiteljice, kako sam opet dobio smeđu?“

Crvena, žuta, plava, zelena… i na kraju – smeđa. Poznati završetak mnogih prvih slikarskih eksperimenata. Miješanje boja jedna je od najvećih prednosti rada temperama, ali djeca vrlo brzo otkriju da više boja ne znači nužno i ljepšu boju. Upravo je zato rad s temperom izvrsna prilika za upoznavanje primarnih i sekundarnih boja, kao i za učenje kontroliranog miješanja. Dvije su boje pokus. Četiri – pet boja već je ozbiljan put prema smeđoj boji.

♦  „Ali oprao sam kist!“

U vodi koja je nakon deset minuta poprimila boju močvare. Čista voda možda djeluje kao nevažan detalj, ali itekako utječe na čistoću boje. Ako učenik ispire kist u vrlo nečistoj vodi i odmah posegne za žutom temperom, vrlo će brzo otkriti da njegova žuta više nije osobito žuta, nego maslinasta. Zato vodu tijekom rada treba često mijenjati, osobito kad radimo sa svijetlim i čistim tonovima. Preporučujem uvijek prvo započeti sa svjetlijim bojama pa postupno graditi sliku prema tamnijima. Tako ćemo, barem na početku, dok su kistovi čisti, omogućiti čistu nijansu na najsvjetlijim dijelovima slike.

♦  „Ne mogu više ništa popraviti!“

Ovdje upoznajemo onu tvrdoglavu stranu tempere. Ona se brzo suši i ne voli beskonačno razmazivanje polusuhe boje. Pokušamo li popravljati površinu koja se upravo suši, često ćemo napraviti više štete nego koristi. Katkad je najbolji slikarski potez – stati, pričekati da se sloj osuši, a zatim preko njega nanijeti novi.

♦  „Učiteljice, otpada mi boja!“

Ako je sloj tempere toliko debeo da bi mogao poslužiti kao reljef, postoji mogućnost da smo ipak malo pretjerali. Tempera jest pokrivna, ali to ne znači da je treba nanositi u naslagama. Učenike treba postupno učiti kako uzeti dovoljnu količinu boje i ravnomjerno je rasporediti po površini.

♦ „Ne mogu oprati paletu!”

Da biste uštedjeli vrijeme, boju, ali i vodu, predlažem da paletu na početku sata (ili kod kuće) zaštitite aluminijskom folijom. Foliju pričvrstite za paletu da se ne pomiče i na nju normalno nanesite boje kojima se planirate koristiti tijekom sata. Na kraju sata foliju samo maknite s palete i zajedno s ostatcima boje bacite u smeće. Olakšajte i sebi i učenicima!

♦  I na kraju – kist nije lopata.

Dobar odabir kista uvelike utječe na ishod. Za veće plohe koristimo se širim kistom, za detalje tanjim. Boju nanosimo potezima, a ne struganjem papira kao da pokušavamo pronaći zakopano blago. Osim što će rezultat biti bolji, možda poneki kist i doživi kraj školske godine.

Kad učenici usvoje ta jednostavna pravila, rad s temperama postaje mnogo ugodniji – i njima i nama. A ako nakon sata na stolu ipak ostane pokoja mrlja, na podu dva-tri kista, a voda u čašici poprimi nijansu koju ne možemo pronaći ni u jednom krugu boja, nema razloga za paniku. To samo znači da se slikalo i istraživalo. Uživajte u tom procesu i naučite učenike da budu strpljivi i cijene proces slikanja.