…pronalazio stalnu bol izazvanu „teškom slutnjom nemoći, prolaznosti, smrti“, a s druge strane „kliktaje za užitkom i neobuzdanom primanju životnih darova… jedinstveno čuvstvo radosti zbog toga što živi, diše, gleda, sluša“. Upravo je taj sraz boli i radosti neizostavna čarolija koja pokreće kreativnost, stvaranje… rađa istinska umjetnička djela.

Dobro je dok boli. Zlo počinje kad bol prestane, a truljenje se nastavi. Kad otupimo, oguglamo, posivimo, odustanemo, zašutimo, zaboravimo na svoju snagu i talente, dignemo ruke od svega… pa nas bol umjesto u stvaralaštvo, gurne u rušenje ili u nečinjenje… to je početak i osobne i društvene nesreće. 

Nema na svijetu čovjeka kojemu cijelo vrijeme u svemu sve ide glatko i koji živi cijepljen od svih mogućih problema. Stotine su razloga zbog kojih bismo mogli biti nezadovoljni i sobom i svojim poslom i vezama i obitelji i društvom i životom… Sasvim je u redu povremeno biti nezadovoljan, ali nikako nije u redu dovesti sebe u situaciju da nam naše kronično nezadovoljstvo ubije svjetlo, postane način života i počne njime upravljati bojeći sve oko nas sumnjama, nevjericom, odbijanjem, ogorčenošću, apatijom, destruktivnošću…

Nepisivo je važno naučiti izraziti emociju, verbalizirati je, podijeliti, čuti njezin odjek u svojim riječima i osluškivati je u reakcijama sugovornika. Tek kad je emocija jasno verbalizirana shvaćamo u čemu je zapravo problem i možemo početi tragati za putem kojim ćemo krenuti ka rješenjima.

Tko je taj koji danas ima moć stvoriti poduzetne, radosne, optimistične generacije spremne rastjerati maglu apatije u koju su zaglibili njihovi roditelji? Jedino učitelj! Onaj koji je spreman hrabro redizajnirati svoje poučavanje kako bi pronašao vremena saslušati učenike, poticati ih da razgovaraju o tome što ne razumiju, ne znaju, ne mogu, ne stignu, ne vole, što ih ljuti, brine, plaši… o čemu sanjaju, čemu se nadaju, što planiraju… Učenik koji osjeti da nam je uistinu stalo, da smo mu iskreno posvetili svoju pozornost, svoje povjerenje i svoje vrijeme spreman se otvoriti, sudjelovati, dopustiti da ga motiviramo, poučavamo i vodimo. Jedino takvom, otvorenom, učeniku možemo pomoći da shvati život kao neprestano treperenje ravnoteže između dobrog i lošeg. Shvatit će da gubeći energiju na vrtnju u besmislenim krugovima izbjegavanja, nerviranja zbog problema, izgovora i traženja krivaca uskraćuje sebi ono „jedinstveno čuvstvo radosti zbog toga što živi, diše, gleda, sluša“ o kojem je pisao Barac. Zbog učiteljeva će utjecaja naučiti svoje boli usmjeriti u radost stvaranja, a ne u razaranje. Učitelji koji čuju svoje učenike mogu promijeniti svijet. 

UČITELJI su danas jedina preostala hrabra i moćna gomilica na koju se odnosi misao antropologinje Margaret Mead koja je rekla: “Nikada nemojte sumnjati u činjenicu da mala skupina promišljenih i zabrinutih građana može promijeniti svijet. Uistinu, dosad su ga jedino oni i mijenjali.”

Piše: Dinka JURIČIĆ