objavljeno: 24. veljače 2022.

Vratila sam se sa rehabilitacije iz toplica. Bolje jesam, ali nisam još uvijek onako kako bih trebala biti. Učenici u mom 3.a ispituju učiteljicu Hanu kako sam, kada će organizirati neki video poziv ili sastanak preko Zooma. I ja razmišljam o tome. Voljela bih ih vidjeti. Fale mi.

Na Valentinovo sam ih odlučila posjetiti. Dok su bili prvi sat u dvorani ušla sam u razred, sjela za katedru i čekala ih.

Zvonilo je i ulazili su u našu učionicu jedan po jedan, nakon što su se presvukli nakon tjelesnog. 

Ne mogu riječima opisati osjećaje koji su bili u našem razredu. Prvi je u razred ušao Borna. Ostao je ukopan, širom otvorenih očiju. Zatim Val, pa Judita, pa Sara. Svi su ostali bez teksta. Nije bilo zvuka, samo širom otvorene oči i onda najljepši osmijesi. U zraku se osjećala ljubav.

Kada su svi ušli u razred, tiho sam im rekla: „Ekipo, nisam se još vratila. Došla sam vas samo posjetiti, vidjeti kako ste. Još hodam sa štakama pa ću danas ovaj školski sat samo sjediti ovdje i razgovarati s vama“.

Razgovarali smo o ljubavi, o Valentinovu, čitali smo legendu „Zašto se na Valentinovo ptičice žene?“

Zatim smo prepričavali legendu i pričali o različitim vrstama ljubavi. Zasladili smo se slatkišima i zaključili da ljubav nije važna samo jedan dan u godini, nego je važna svaki dan. Svaki dan u veljači, ali i svaki dan u godini je Valentinovo. Nakon toga svakom sam svom učeniku u bilježnicu zapisala poruku: U srce sam te zaključala ne možeš izaći, a ključić sam izgubila ne želim ga naći.

Sretna sam jer sam ih vidjela. Tužna sam jer sigurno još neko vrijeme neću biti u razredu s njima.

Mogu samo reći: čudno kako je malo potrebno da budemo sretni, a još čudnije kako nam baš to nedostaje. Evo, ja sam na Valentinovo bila sretna jer sam vidjela svoje učenike.

■  Autorica: Ivančica Tajsl Dragičević, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica ■  OŠ Trnjanska, Zagreb ■