objavljeno: 2. ožujka 2018.

Zašto ga nismo sami vidjeli? Gdje je zapelo?

Edward de Bono objašnjava bezuspješnu potragu za rješenjima analogijom s psima koji kopaju rupe: jedni ne pronađu rješenje zato što se rasprše kopajući stotine preplitkih rupa u kojima ga traže. Drugi ga ne pronađu jer su se ograničili samo na jednu rupu, i to krivu: buše bunar tragajući za rješenjem koje uopće nije ondje.  Što je zajedničko i jednima i drugima? Kopaju, ne razmišljaju o rješenju, samo kopaju vjerujući da će ga pronaći. Ne razmišljaju, samo kopaju.

To je upravo ono što naši učenici često činime. Rade naprornije, umjesto da rade inteligentnije, a inteligentnije znači: pribranije. Ova je zagonetka zgodan primjer:

Većina će ljudi gledajući slikovnu jednadžbu u prvome redu zaključiti da bor stoji umjesto broja 7 i uzet će to zdravo za gotovo. Taj će im bor-sedmica pomoći da u drugome redu zaključe da je kotač – šestica. U trećemu redu zaključe da je zvijezda dvojka. A onda se u posljednjem redu sve raspadne: bor i dalje računaju kao sedmicu, iako je bez zvijezde. Kotač i dalje računaju kao šesticu, iako ima samo pet, a ne šest polja kao kotači u prethodnim redovima. I, što je najgore, previde znak za množenje. Sastavljači takvih zagonetki tvrde da njima zapravo testiraju našu inteligenciju. A to uopće nije točno: ono zbog čega podbacujemo u rješavanju takvih zadataka nije neinteligencija, nego nepribranost. 

Danas imamo u razredima multitasking generacije: djecu koja su uvjerena da mogu uspješno raditi sto stvari odjednom. Doista mogu, ali samo ako ih sve rade automatski, brzinski, bez udubljivanja i promišljanja. A bez udubljivanja i promišljanja nema kvalitetnoga učenja. Da bismo mogli vidjeti iglu na dnu jezera, voda mora biti posve mirna.

Vesna Krmpotić je u svom zborniku Vrline ispravnoga ponašanja riječju tihovanje označila upravo to smirivanje vode: proces koji se mora dogoditi kako bismo se otvorili za razmišljanje i učenje. Njezina tihovanja zapravo su vođene vizualizacije u kojima se širimo u sebe: zaranjamo u svoje tišine i na kraju izranjamo osnaženi i izoštreni tišinom. Ovo je jedna od vizualizacija iz knjige, za radionice sa skupinama učenika starijih od devet godina.

Ležimo na leđima, s nogama prema središtu kruga. Zatvorili smo

oči. Mi ulazimo u more. Ono se pred nama pruža modro, blistavo, tiho.

Ulazimo sve dublje u vodu. Voda nam je do koljena. Idemo dublje.

Voda nam je do bedara. Silazimo u vodu. More je naš dom. Voda nam

je sada do trbuha. Potom do grudi, potom do grla. Potom do tjemena.

Ušli smo u more. Otvorili smo oči. Mi dišemo u moru. Sunce odozgo

obasjava morsko dno. Razgledavamo ga. Pijesak na dnu svjetluca.

Morske se trave njišu. Blistaju otvorene školjke. Koralji se njišu, ribe tu

i tamo zasvjetlucaju u prolazu. Spuštamo se na pijesak, lagano. Odozgo

sipi svjetlost kao dijamantna prašina. More je naš dom. Nama je ovdje

prekrasno, boje su tako jarke i čudesne, prelijevaju se kao u snu.

Slušamo žubor i glasove riba.

Onda se lagašno otiskujemo od dna prema površini. Prolazimo kroz

dijamantnu prašinu svjetlosti. Izranjamo. Otvaramo oči.

Tihovanja su način da se očistimo od svakovrsne buke u sebi i oko sebe kako bismo mogli pribrano uroniti u sve čime se bavimo. Tihovanje možemo postići vođenim vizualizacijama, meditiranjem, dubokim disanjem… malim zagonetkama i igricama na početku sata… svejedno. Bitno je samo podići razinu svoje pribranosti i usmjerenosti, otvoriti se i izoštriti način razmišljanja…  

Učenicima zapravo često uopće ne trebaju dodatna objašnjenja, instrukcije, više učenja… Ono što im zapravo treba jest pomoć da utišaju ometajuće buke u sebi otvarajući se za razmišljanje i učenje. Kad im u tome pomognemo, odjednom otkrijemo da su sva djeca – bistra.