[ IZ DRUGIH MEDIJA > Školske novine | Piše: Tomislav ČADEŽ  ]  … a u politici je osvanuo početkom devedesetih godina prošloga stoljeća kao agilan pomoćnik tadašnjega ministra prosvjete i kulture Vlatka Pavletića. Godine 1998. osnovao je Mediteranski institut Grga Novak na Hvaru. Početkom ovoga stoljeća predavao je južnoslavensku filologiju na Odsjeku za slavistiku Sveučilišta Yale. Predavao je u Splitu, a na zagrebačkoj ADU radi od 2010. U ovome razgovoru iznosi svoju viziju reforme kurikula i oštro kritizira rad Ministarstva znanosti i obrazovanja.

✿ Zašto za vas dr. Boris Jokić nije bio dobar izbor za voditelja reforme kurikula?

– Razgovarati danas ozbiljno o dr. Borisu Jokiću u kontekstu reforme kurikula u najmanju je ruku deplasirano. Dva su razloga za to. Prvi je posao koji je okončala njegova takozvana ekspertna skupina. Toliko je loše obavljen da se, u najvećemu dijelu, ne može popraviti, nego se sa svime mora krenuti gotovo ispočetka.

Osobito zato, a govorim o humanističkom dijelu predmeta, što rad Jokićevih skupina, utemeljen na anglosaksonskom modelu kurikula, prikriveno zagovara tri nevjerojatne teze.

Prva glasi: Hrvatska jest slučajna država, nastala na tradiciji neke navodno zločinačke povijesti. Upravo zato je svakodnevno potrebno dokazivati da su Hrvati pametni i dobri, budući da to zapravo nisu.

Druga teza odnosi se na Domovinski rat. Čak i kad se o njemu ne govori izravno, promovira se pesimizam. A sve što se tiče toga kompleksa događaja iz 90-ih godina, tumači se nekim posve arbitrarnim građanskim sukobom, u kojem su Hrvati, citirajmo Marxa, ‘uobičajeni šljam i slučajni narod’, pa nisu vodili oslobodilački rat, nego su se u tome ratu izjednačili s agresorima.

Treća teza koju nalazimo prikrivenu u Jokićevim kurikulima odnosi se na razdoblje od 1945. do 1990., vrijeme takozvane druge ili nove Jugoslavije. Ono se tumači kao jedino koje je stvorilo uvjete da se suvremena Hrvatska uključi u europske tokove i postane dio Europske unije.

Dakle, kad su posrijedi humanističke znanosti, upravo su te teze Jokićeve ekspertne skupine zamotale u nevidljivu opnu. Ali kad se ta opna samo malo probuši, izlaze neugodne činjenice, pa shvatiš da je među glavnim ciljevima tako zamišljene reforme kurikula bilo uvođenje upravo takvih takozvanih vrijednosti u odgojni i obrazovni sustav u Republici Hrvatskoj.

✿ Koji je drugi razlog?

– Taj je vezan ne izravno uz njegov rad, nego za način na koji ga naknadno uvažava ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak. Naime, pronašla je prečac da elemente Jokićeve reforme ipak uvede u praksu. Ona se na njih poziva otvoreno, izravno, a zakonski neutemeljeno. Uvodi u službenu proceduru praktički sve njegove kurikule, ne više kao dio cjelovite reforme nego, kako ona kaže, njezina eksperimentalnog stadija. A činjenica jest da nijedan od 29 kurikula, ne jedino humanistički, nije odobren nijednim hrvatskim zakonom. Stoga je postupak provođenja eksperimentalne faze reforme u velikom broju točaka protuustavan.

To se najjasnije čita u dokumentu Smjernica za pisanje eksperimentalnih nastavih materijala u skladu s kurikulskim dokumentima. Taj je dokument potpuno nelegalan, premda je na njegovu temelju već raspisan javni natječaj za izradu udžbenika. Kako je moguće da netko uopće realizira udžbenik ako ne postoji kurikul? Kako je moguće da netko za trideset posto skrati kurikul ako kurikul ne postoji? A ne postoji ni uputa što to u tim Jokićevim kurikulima treba skratiti. Ako tome dodamo činjenicu, javno iznesenu, koju nitko nije ozbiljno komentirao – udjel škola koje su obuhvaćene takozvanom eksperimentalnom reformom, a koje su pod neformalnim nadzorom stranke iz koje dolazi ministrica znanosti i obrazovanja, Hrvatske narodne stranke, postavlja se pitanje je li ta reforma na neki način stranački diktirana. Eksperimentalni program, ako se ne varam, provodi se u 72 škole, a među njima je petnaest posto pod utjecajem HNS-a. A ta stranka u biračkome tijelu osvaja gotovo zanemariv postotak glasova, rekao bih da uživa petnaest puta niži rejting.

…………✿✿✿…………..

Kako je moguće da netko uopće realizira udžbenik ako ne postoji kurikul? Kako je moguće da netko za trideset posto skrati kurikul ako kurikul ne postoji? A ne postoji ni uputa što to u tim Jokićevim kurikulima treba skratiti. Ako tome dodamo činjenicu, javno iznesenu, koju nitko nije ozbiljno komentirao – udjel škola koje su obuhvaćene takozvanom eksperimentalnom reformom, a koje su pod neformalnim nadzorom stranke iz koje dolazi ministrica znanosti i obrazovanja, Hrvatske narodne stranke, postavlja se pitanje je li ta reforma na neki način stranački diktirana

…………✿✿✿…………..

✿ Sumnjičite ministricu da praktički provodi jednostranačku, takoreći privatnu reformu školstva?

– Moramo se najprije upitati tko to provodi privatnu reformu a potom tko provodi, ili pokušava provesti, jednostranačku reformu. Nije slučajno premijer Andrej Plenković, zbog ovakve situacije, izravno i javno upozorio ministricu Blaženku Divjak da je za reformu odgovorna stranka koja je na vlasti, a to je Hrvatska demokratska zajednica. Ta je izjava morala biti upućena javnosti kako bi se nadoknadila očigledna šteta nastala dosadašnjim radom u vezi s eksperimentalnom fazom reforme.

✿ Ali nije li vladajuća stranka zapravo iskazala slab interes za znanost i obrazovanje čim je taj resor prepustila mnogo manjem koalicijskom partneru?

– Ivan Vrdoljak, u to doba još vođa te malene stranke, bio je javno prepričavao okolnosti jedne svoje neprospavane noći. Tako je on, gigant hrvatske pameti i duha, upro sve snage, osobne i stranačke, u obrazovnu reformu. Čini se da je to bila njegova početna pregovaračka pozicija i od nje nije odustajao. A posebno se bio osjetio snažnim kad je na čelo reforme, odnosno ministarstva, doveo Blaženku Divjak, kamo je ona zapravo pristigla izravno s uličnog protesta.

I sad se događa da reformni obrazovni proces vodi osoba koja, po mojem mišljenju, ne samo što nema za njega potrebne kompetencije, nego nema ni potreban politički legitimitet.

Već sam svojedobno rekao, rado ću ponoviti: u Hollywoodu se dodjeljuje Oscar za sporednu glumačku ulogu, ali se ne dodjeljuje Oscar za sporednu režiju. Reformni proces hrvatskoga obrazovanja moraju voditi ne samo upućeni, nego i moćni ljudi, ljudi s vizijama. Jer kad bi tako bilo, onda se ne bi dogodilo, kao što je bio slučaj prije neki dan, da ministrica Divjak i njezina pomoćnica Lidija Kralj, za vožnje trajektom prema nekom prosvjetnom skupu, očito za plodna i argumentirana razgovora, zaključe kako će se onoga trenutka kad one izađu na kopno svi nastavnici u hrvatskim školama osloboditi obveze pisati pripremne dokumente za nastavu. I o toj je epohalnoj odluci Lidija Kralj odmah obavijestila javnost.

✿ Tko bi bio dobar ministar obrazovanja?

– Ne znam tko bi danas bio dobar ministar. No kad sam 1990. bio jedan od onih ljudi koji su pomagali akademiku Vlatku Pavletiću voditi posao u Ministarstvu prosvjete i kulture, znam da je bilo određeno da pomoćnici ministra, a osobito oni na poslovima zamjenika za cijela područja, ne mogu biti ranga nižega od redovitoga sveučilišnog profesora. I tako je bilo. Ne samo tada, nego i dulje vrijeme poslije. A danas ćete u cijelom Ministarstvu znanosti i obrazovanja teško pronaći ijednoga sveučilišnog profesora. Kad je posrijedi sveučilišna karijera same ministrice Divjak, ne zna koliko je ona posebno uzorna. Istina je da je ministrica Divjak izjavljivala da joj ministarstvo nije pritisak, budući da se uvijek može vratiti svojem poslu na sveučilištu, a zaboravlja pritom, eto, da ona, premda nije profesionalna političarka, zaostaje u sveučilišnom rangu za svojim prethodnicima.

✿ Što još ne funkcionira, po vašem mišljenju, u Ministarstvu?

– To što Ministarstvo znanosti i obrazovanja zapošljava danas nekakve glasnogovornike samo je pokazatelj da oni koji bi u ime ministarstva trebali javno govoriti ne govore ništa relevantno. Dovoljno je spomenuti primjer uskrsne čestitke. Ministrica Divjak pred uskrsne je praznike uputila čestitku završivši je frazom „i dobar vam tek!”. Na temelju brojnih javnih istupa ljudi iz Ministarstva znanosti i obrazovanja, rekao bih da se radi o zaposlenicima koji nisu na razini posla koji obavljaju. A to se najčešće razotkrije u pogrješnoj upotrebi jezika i predmeta njegova iskaza.

✿ Na mala se vrata uvodi e-škola. Što mislite o potpuno digitaliziranom školstvu?

– Da, uvodi se na mala vrata, ali također mimo službenih odluka i strateških dokumenata. Nitko nije odlučio da se hrvatsko školstvo reformira u skladu s idejama isključivosti e-učenja. O tom dijelu takozvane reforme ministrice Divjak najbolje se moglo razaznati kad se odmah na početku njezina mandata u njezin posao počeo miješati hrvatski biznismen Nenad Bakić. On je barem jedan mjesec glumio hrvatskoga spasitelja. Sad su se pojavili drugi spasitelji, nešto oprezniji, uglavljeni u institucije koje se zovu CARNet, Visoko učilište Algebra, Fakultet organizacije i informatike u Varaždinu ili jednostavno nastupaju samostalno, kao nekadašnji ministar Vedran Mornar. To su postupci o kojima ne bih dalje govorio, jer će se njime vjerojatno baviti neke druge institucije. Sve za svoga vremena.

✿ Istraživanja su pokazala da lošije rezultate na svim razinama postižu djeca koja se neumjereno služe računalima.

– Nijedan dokaz nije izveden u našoj, a ni u kojoj drugoj sredini, da bi konzumiranje teksta u elektroničkim medijima bilo bolje od konzumiranja istih materijala u tiskanom i knjižnom obliku. Osim toga, valja reći da oni koji će oblikovati kurikule za humanističke predmetima ne bi smjeli mehanički pretvarati papirnati tekst u elektronički posredovan. Pritom je riječ o širenju medijskoga prostora, a o tome nitko dosad nije išta određeno kazao ni na javnoj ni na stručnoj sceni.

✿ Treba li djeci izlaziti u susret i pustiti ih da ne čitaju? Kako ih zaintrigirati za čitanje?

– Problem čitanja nije osnovno pitanje poduke u mojoj struci. Nije osnovni problem reforme književnog i jezičnog sadržaja. Čita se izvan škole, a u školi se uče književni sadržaji i njihove funkcije. Postoje geografija i znanost o geografiji, biologija i znanost o biologiji, jedino se književnost tumači kao čitanje. A posrijedi je znanost kojom upravlja vlastiti metodički i znanstveni proces. Studij književnosti jest pitanje poznavanja postupaka, a ne pitanje čitanja. Sigurno je da studij književnosti budi interes za čitanjem. Ali to je tek jedna od njegovih uloga. A znanost o književnosti nije povezana s užitkom čitanja. Ona je, nadalje, vrlo čvrsta, vrlo stara i vrlo nova, s novim metodologijama.

✿ Kako uspostaviti književni kanon, što uvrstiti u lektiru?

– Kanon se ne može uspostaviti načelom redukcije. A ono je na djelu još od reforme Stipe Šuvara prije gotovo polovice stoljeća. U Šuvarovo doba bila je praksa da se primjerice Marulićeva Judita predstavlja tek s petnaest redaka. Kad je pak posrijedi Biblija, predstavljena je bila Pjesmom nad pjesmama, kao da predstavljamo Kama Sutru. Istodobno je filmu Bitka na Neretvi bilo posvećeno tridesetak stranica metodičkog sadržaja. Hrvatskoj je, ukratko, potrebna rekanonizacija književnih sadržaja, preslagivanje starih; slaganje kanona koji će biti ponešto promijenjen.

✿ I što s Marulićem?

– Naravno da ćemo mu posvetiti više pažnje. Jer ako izbacimo iz kanona najvažnije, onda je sve moguće. Ali to ne znači da ćemo izbaciti Marka Marulića, jer ako izbacimo stožerne autore, onda je sve moguće. A upravo već sad pomalo vlada sustav ‘sve je moguće’. Sustav lišen čvrste točke, u koji se svako djelo može ubaciti ili zbaciti.

✿ Primjerice?

– Kako istu težinu mogu imati Gundulićeva pastorala Dubravka i roman Thomasa Harrisa Kad Jaganjci utihnu? Kako možete odrediti značenje Virginije Woolf ako vam jednako znače Mostovi okruga Madison? Nekome se možda film snimljen po romanu Žena kojoj sam čitao čini sjajan, ali onda bi se ta tema morala poučavati kao filmska. Jer sam roman Bernharda Schlinka nikako ne spada u kanon suvremene njemačke književnosti.

Kad je posrijedi lektira, oko 40 posto djela o koje se oslanja eksperimentalna faza reforme nisu kanonizirana ni na koji način. Ponovit ću – ponuđeni popis skandalozan je zato što u njemu ne postoje čvrste točke, zato što se u njemu nudi ideja kako je književna poduka zabava ili ugoda, a ne ozbiljno učenje estetskih, povijesnih, kulturno-povijesnih zadanosti.

…………✿✿✿…………..

Ministrica Divjak  pronašla je prečac da elemente Jokićeve reforme ipak uvede u praksu. Ona se na njih poziva otvoreno, izravno, a zakonski neutemeljeno. Uvodi u službenu proceduru praktički sve njegove kurikule, ne više kao dio cjelovite reforme nego, kako ona kaže, njezina eksperimentalnog stadija. A činjenica jest da nijedan od 29 kurikula, ne jedino humanistički, nije odobren nijednim hrvatskim zakonom. Stoga je postupak provođenja eksperimentalne faze reforme u velikom broju točaka protuustavan.

…………✿✿✿………….

✿ Doživljavate li sebe kao konzervativca?

– Tkogod u nas progovori kritički i javno o reformi obrazovanja, smjesta mu se nalijepi etiketa protivnika obrazovanja. Sve jesam, jedino konzervativac nisam. Još sam sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća objavio prve tekstove protiv tadašnjega sustava književnoga obrazovanja. Nisam polemizirao s bilo kim, nego s doajenom hrvatske metodike. Bio sam možda i bezobrazan, ali se naša polemika prije svega vodila oko sadržaja sveučilišne poduke koju su primali budući učitelji i profesori književnih sadržaja. Naime, smatram da se ne može provoditi reforma srednje škole a da se prije toga ne provede reforma visokog školstva i za nju pripreme hrvatski učitelji, kako bi mogli postati njezini nositelji. Moje su se riječi katkad pogrješno shvatile. Ne protivim se aktivnom sudjelovanju učitelja u reformi nastave. Nikad to nisam ni pomislio. Jedino smatram da prvu fazu reforme kurikula, a prije toga i fazu reforme sveučilišta, moraju voditi najistaknutiji i najučeniji sveučilišni profesori. Tek nakon te faze dolazi na red ona druga, metodička. Nažalost, sve ideje o sveučilišnoj reformi dovedene su u pitanje posve eksplicitnim napuštanjem ideje da je sveučilišno obrazovanje uvijek i jedino znanstveno i ne može biti stručno. Nama se danas nude oni koji, snižavajući razinu humanističkog obrazovanja, žele drukčija rješenja. A tvrdim da jedino znanstveni studij može kvalitetno obrazovati profesore. To je, uostalom, teza Branka Vodnika stara gotovo cijelo stoljeće. I da se radi tako, nikad javnost ne bi ugledala sramotni književni kurikul Jokićeve takozvane ekspertne skupine. Taj kurikul sramotnim načinom brka kronološki i abecedni princip, utječe se klasifikaciji koju Michel Focault, po Jorgeu Luisu Borgesu, citira iz slavne kineske enciklopedije u kojoj se životinje dijele na one koje su razbile krčag caru, one koje su nacrtane kistom od devine dlake, one koje su divlje…

Takvo pogrješno shvaćanje postmoderne, u kojoj navodno sve prolazi, samo je izlika za neznanje i za nerad. Ne može prosvjetna reforma početi od dječjega vrtića. Ona mora početi od sveučilišta, a završiti u osnovnim i srednjim školama.

✿ Zašto se proučavanje književnosti ne bi osovilo oko pojedinaca ili velikih djela?

– Da, najbolje bi bilo osoviti cijelu poduku književnosti oko književnog mita ili teme. Mogli bismo cijeli književni sadržaj, kroza sve epohe, osmisliti oko primjerice šesnaest tematskih okruga preuzetih iz književne povijesti, mitologije, filozofije, stvarnosti.

✿ Primjerice?

– Rat može biti takva metodska jedinica. Domovinski rat poučavaš zajedno s Ilijadom i Brechtovom dramom Majka hrabrost. Ili uzevši kompleks hamletovski, obuhvatiš golem segment svjetske literature, od srednjega vijeka, Saxa Gramaticusa, do renesansne ili do suvremene naše književnosti. Primjerice od eseja Milutina Cihlara Nehajeva o Hamletu do drame Hamlet u selu Mrduša Donja Ive Brešana. Uplesti i problem prevođenja se može, primjerice, analiza naših četiriju prijevoda Hamleta. Zašto ne uvrstiti potom i Camusov esej o budućnosti tragedije? Takvi tematski krugovi morali bi se disciplinirano ažurirati, barem svake pete, šeste godine.

✿ Marin Držić i Miroslav Krleža upravo su idealni da se oko njih osovi proučavanje književnosti.

– Veliki, kapitalni pisci trebali bi postati osovine tematskih krugova. To sigurno trebaju biti Krleža i Držić, o kojima je, među ostalim, već sastavljena i enciklopedija. Uz stare, valjalo bi prionuti i uz nove interpretacije tih pisaca. Onoliko koliko se bavimo zatečenim stanjem, trebali bismo se baviti i budućnošću.

Kurikul mora biti vizionarski, a nikako ne smije biti takoreći ziheraški. Rekanonizacija je povezana s dubokim misaonim procesom. Sigurno da u vezi s Krležom moraju do riječi doći i oni koji su o njemu pisali i pozitivno i negativno, i analitički i nekritički. U nas se autori ne problematiziraju, zato i imamo krnje obrazovanje. Primjerice, u kvizovima natjecatelji najmanje znaju kad dođe na red književnost. A da ne govorimo šire. Eno, pobjednik Big Brothera jest kao jedinu kulturološku izjavu dao onu da je Dobriša Cesarić autor hrvatske himne. Još su mu ponudili odgovore: Mihanović i Tonči Huljić. Možemo biti sretni što nije odabrao Huljića.  [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine ]