IN MEMORIAM
Sjećanja na Damira Brčića, uvijek i zauvijek
objavljeno: 1. prosinca 2021.

»Budi dobro«, rekla sam opraštajući se s njim. Nasmijao se mangupski, čvrsto me stisnuo u naručju i šapnuo mi u lijevo uho: »Hoću, mala.«

Kasno se rujansko poslijepodne tog petka zlátilo u krošnji što mi s prozora mojeg ureda u Masarykovoj 28 zaklanja pogled na zgradu Hrvatskoga narodnog kazališta i nebo. »Gotovo poput suhog zlata«, rekao je Damir i stisnuo vjeđe zagledan u tu zlaćanu svjetlost što se sterala uvis, u nebesa. »Bogdaj, ja sam Damir!« rekao je i nasmijao se. I oči su mu se smijale. Znala sam da ga već poznajem. Znao je da me poznaje. Pretpostavljam da znate o čemu pišem. Pišem o onom kliku koji se dogodi ili ne dogodi u takvim prilikama. Nama se dogodio. Otprve. Bio je to naš prvi susret.

Grleni fakinski smijeh izvirao je, prštao iz Damira i začas ispunio moj ured. U manje od pola sata znala sam sve o njegovoj obitelji (s koliko je nježnosti govorio o svojoj djeci, o svojoj supruzi), o učenicima u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna, o nekim talentiranim bićima koja je želio svemu naučiti, pomoći im da se opuste kako bi izvukli iz sebe i ono što još nisu osvijestili. Neki novi Damir, pomislih, no bećarska iskra u oku preuzme vodstvo, pa me zarazni smijeh obgrli, a ja se udobno smjestim u tom zagrljaju i pustim da me miluje. Damir je partijaner, frend, mangup, baš onakav kakav treba biti, Damir je radost, a opet tako ozbiljan i pouzdan, pomislih. Bit će ugodno raditi s njim.

Zajednička prijateljica Dubravka Rakoci, tadašnja art-direktorica Školske knjige, bila je posve sigurna da je Damir prva i prava osoba koja može zanosno ilustrirati slikovnice za serijal Hihotići koji smo pripremali u Školskoj knjizi. »Adriana i Fabijan su junaci Hihotića«, rekla sam. »Znaju sve o svemu i svoju mudrost žele podijeliti s četverogodišnjacima. Bit će to prvi serijal slikovnica za koji hrvatski autori pišu tekstove, a hrvatski ih umjetnici ilustriraju. Možeš li mi skicirati Adrianu i Fabijana do sljedećeg petka?« upitala sam. »Trebali bi izgledati slatko, no ne preslatko, pametno, no ne nedokučivo pametno našoj idealnoj publici, moraju ih otprve zavoljeti i mame, i bake, i naši budući čitatelji.« »Odoh praviti Adrianu i Fabijana«, šeretski se nasmijao i otišao.

Vratio se u ponedjeljak ujutro. Bila je to ljubav na prvi pogled. Adriana narančaste kose i crnokosi Fabijan. Rumeni obraščići i pametan pogled. Sve im vjeruješ. Mladen Kušec pisao je stihove o abecedi, brojevima, vodi, proljetnim bojama, kišobranima i suncobranima, pozdravima i lijepim riječima, prometnim znacima…, a Damir je ilustrirao. Adriana i Fabijan nesebično su dijelili svoje znanje. Kakav se zanos čita u Damirovim ilustracijama i danas. Uz lutke napravljene prema Damirovim ilustracijama roditelji su na Interliberu godinama fotografirali svoju djecu. Tako je Damir postao stalni suradnik Školske knjige. Tako je Damir postao moj prijatelj.

Nakon Hihotića na red je došao Gustav Krklec i njegove Telegrafske basne, pa Mark Twain i njegovi romani Kraljević i prosjak te Pustolovine Toma Sawyera… Njegov ugled među urednicima širio se poput pandemije prijateljstva, radosti i odanosti. Volio je Damir doći k nama u Školsku knjigu, volio je redakcijski šušur, volio je čak i nemoguće kratke rokove koje smo mu zadavali. I tako puna dva desetljeća. Dolazio je često, onako, neobavezno, da nas vidi. Jednom frend naše kuće, zauvijek frend naše kuće.

U srijedu 20. listopada, deset dana prije Svih svetih, navratio je do mene. Zapravo, uopće nije kanio doći k meni, no vrata mojeg ureda tog su dana sasvim slučajno bila otvorena, pa sam mu se ukazala na samome rubu njegova vidnog polja dok je hitao hodnikom u onaj drugi dio zgrade u kojemu su smješteni uredi mojih kolega. Vratio se korak-dva, raširio ruke i namignuo mi. Bacih mu se u naručje.

»Kako si? Dugo Te ne vidjeh.«

»Kako si Ti? Ni ja tebe… Gdje se skrivaš?«

»Kako Tvoji?«

»Zove se Anja, moja unuka, jesi li ikada vidjela ljepšu djevojčicu?« pokazivao je zaslon svojeg mobitela.

»Nisam, fakat je prekrasna«, spremno sam odgovorila.

»I već radi prstićima, stalno nešto gnječi, oblikuje, bit će umjetnica.«

»Povukla je na didu«, jedva sam se izborila za riječ.

Ukazala se i Sonja. Došla je pokupiti Damira iz dizala na drugome katu i odvesti ga u svoj ured, vjerojatno na dogovor o njegovu autorskom projektu. No nije mogla odoljeti, pa se prepustila Damirovim slapovima rečenica, riječ po riječ i soba se ispunila Damirovim grlenim smijehom, šeretskim, fakinskim, mangupskim, a ona je zlaćana svjetlost žmirnula samo jednom, a onda se stala dizati u nebesa.

»Budi dobro«, rekla sam opraštajući se s njim. Nasmijao se mangupski, čvrsto me stisnuo u naručju i šapnuo mi u lijevo uho: »Hoću, mala.«

Miroslava Vučić, urednica