Otkako se posljednjih nekoliko godina malo glasnije, prije svega u medijima, obilježava Dan učitelja, taj mi je dan sve manje mio. Kao što Dan jabuka nikoga neće natjerati da zavoli jabuke, tako i Dan učitelja neće promijeniti ničije mišljenje o toj profesiji. Tomu u prilog zasigurno ne idu naslovi tipa „Oni su uvijek i svima dostupni, a tako potplaćeni i nitko ih ne cijeni“.

Uopće se ne osjećam dobro u toj ulozi potplaćene žrtve, pomalo naivne, jer je, eto, ona stalno svima dostupna, a to nitko ne cijeni.

Možda je dostupna krivim osobama, a možda i u toj dostupnosti treba imati mjere. Možda onaj tko tako razmišlja može promijeniti profesiju – potražiti bolje plaćen ili bolje cijenjen posao.

Je li dobra plaća znak da te netko cijeni?

Je li novac jedina vrijednost koja se mjeri?

Zar dostupnost od 0 do 24 i odgovaranje na e-mailove i poruke roditelja u sitne sate čini učitelja dobrim učiteljem?

Čak i ako je to nečiji izbor, i to mu odgovara – čemu onda svakidašnja jadikovka oko te teme.

Čemu čuđenje oko probijanja granica koje nisu jasno postavljene?

Nemam grupu s roditeljima, a kamoli s učenicima svog razreda. Nisam svima i stalno dostupna niti očekujem da su učitelji moje djece dostupni meni. Služba je služba, a družba – družba.

A moja su družba prije svega moji učenici – ne njihovi roditelji, ne stručna služba škole, ne ciljevi, ishodi, kurikulumi i planovi.

Družba i ja prolazimo sve uobičajene faze bilo koje družbe – svađamo se i mirimo, ima dobrih dana, ali i onih koje bismo izbrisali iz kalendara i sjećanja.

Trudimo se da Sunce ne zađe nad našom srdžbom i nastojimo dati svoj maksimum da stvari funkcioniraju.

Pokušavam primjerom pokazati vedriju stranu života i očekujem da se oni trude barem koliko i ja. Igram pošteno i dajem puno.

Od njih očekujem isto.

I smijemo se, ponekad i kad nam se plače.

Uglavnom, ovih dana bježim od razgovora: jadni mi, jadna ja, nitko nas ne cijeni, mi njima ovako, a oni nama onako.

Odluka Nacionalnog stožera o skraćivanju samoizolacije učenika s četrnaest na deset dana razveselila nas je i raniji povratak na nastavu u školu pao je baš na – Dan učitelja.

Da sam Dan učitelja morala provesti iza ekrana, možda bih se i ja žalila i kukala barem malo, a ovako sam nabacila osmijeh i trk u školu.

Nekada je, a u nekim školama još uvijek jest, taj dan nenastavni dan, školski kolektiv ide na izlet ili ga na neki način proslave, a ja se veselim povratku u učionicu.

Prava štreberica.

Tijekom velikog odmora dobili smo finu čokoladnu tortu s lješnjacima, a večernji izlazak bio je rezerviran za druženje s kolegama iz drugih škola, zakusku i film u kinu. Idealna prilika da stisnemo ruku onima koji su se našli među petsto jedanaest nagrađenih učitelja, vidimo uživo one koje dugo nismo vidjeli uz neizostavno pitanje učiteljice učiteljici: „Koji si sad razred?“.

Poziv je učiteljima svih samoborskih škola stigao iz Pučkog otvorenog učilišta Samobor. Za mene lijepa i hvalevrijedna gesta. Zašto je odaziv bio slab – ne bih znala. Nije lako ovih dana u školama i svaki su dan pred nama nebrojeni izazovi.

Suočavamo se sa stvarima o kojima nekada nismo mogli sanjati.

Bavimo se stvarima koje su potpuno izvan našeg opisa radnog mjesta.

Prije tjedan dana uhvatila sam se kako liječnici pružam psihološku pomoć u telefonskom razgovoru i govorim joj da ju razumijem i da shvaćam da joj nije lako.

Edward je Everett Hale jednom prilikom napisao, a ja ću prafrazirati riječi koje me umiruju i vraćaju mi snagu:  

„Ja sam samo jedna od mnogih. No, ja sam samo jedna. Ne mogu učiniti sve, ali mogu učiniti nešto. Zbog toga što ne mogu učiniti sve, neću odbiti učiniti ono što mogu.”

■  Piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■