U moru loših iskreno me razveselila nesvakidašnja vijest da je natječaj za dizajn hrvatskih kovanica i novčanica za euro bio anoniman i otvoren za sve i da su kao najbolji izabrani radovi mladih, uglavnom nepoznatih autora i dizajnera. Jednako mi je sjajno bilo i to što su za svoj rad nagrađeni i to ne samo lijepim riječima već i lijepim kunama. Predugo gledamo kako su ljudi svih umjetničkih usmjerenja nepravedno zakinuti i marginalizirani.

A to počinje već u osnovnoj školi. Tako će dijete, koje osvoji medalju u nekom sportu kao član školskog sportskog tima, dobiti dodatne bodove za upis u srednju školu, a dijete, koje ide u dvije osnovne škole od kojih je jedna umjetnička (glazbena ili plesna), i jednako tako osvoji medalje na državnim prvenstvima – neće.

Jer valjda nije isto trenirati i svirati.

Gledajući nagrađene autore, njihovo zadovoljstvo i ponos, pomislila sam kako je to jedan iskorak, kako smo se odmaknuli od rođaka, kumova i namještenih natječaja. To je djelovalo tako svjetski.

A već je drugi dan postalo tako naše.

I ne mislim pri tome da su laž, plagijat, prevara, falsificiranje… i sve druge teške riječi kojima su se svi obrušili na dan ranije nagrađenog autora svojstveni nama i da je to naše, već mislim na to da svi osuđuju, bez da su gotovo uopće dali priliku čovjeku da se izjasni. Mislim na činjenicu da je i prije nego je vijenac slave uvenuo, čovjek doslovno pregažen negativnim komentarima i kritikama.

I od svih se najmanje čuo komentar Hrvatskog dizajnerskog društva pa ispada da su se zbilja obistinile riječi Ive Andrića kada je napisao da će doći vremena kad će pametni šutjeti, a budale govoriti.

Dan je osude svanuo i sunce zađe nad tom srdžbom pa je bilo potpuno neukusno od mene da ikome govorim o onomu što se meni motalo po glavi:

Kako bi izgledala kovanica i novčanica eura da ih dizajnira jedno obično dijete?

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

O sigurnosti smo na internetu pričali na satu razrednika. Iako se više bave problematikom hoće li omikron prerasti u virozu i hoće li Rusi napasti Ukrajinu, neki su, ipak, čuli za sporni skandal. A ja? Ja sam iskoristila privilegiju da mogu taj tren raspisati natječaj i otvoriti prijave. Rečeno – učinjeno. Moja obitelj, moj razred, moja škola, moj grad. Dalje od toga nismo išli. Što bi bilo kad bismo imali svoj novac? Kako bi izgledale novčanice, a kako kovanice? Što je najvažnije mojoj obitelji? Po čemu se ona razlikuje od drugih obitelji? Po čemu je poseban moj razred? Na hrvatskim je kovanicama slavuj, nije flamingo; na njima je tuna, nije losos; na njima je medvjed, nije leopard. To sve mi znamo i znamo zašto je tomu tako. Trebali su iskoristiti sve što znaju i napraviti sve što žele. Imali su papire, olovke, bojice, kolaže… sve osim interneta. I igre su počele.
♦ Mojoj je obitelji najvažnije zdravlje. Naša bi valuta bila Zdravica. (Nika)

♦ Moja je obitelj posebna po našem psu Aski. Tako će se zvati naša valuta. Aska. (Noa)

♦ Valuta moje glazbene škole bit će Livadić. Zato što se moja škola zove Ferdo Livadić. (Jana)

♦ Samoborska valuta bit će Samokuna. Na novčanicama će biti vlak Samoborček, na kovanicama borovi. (Anja)

♦ U Samoboru će se plaćati Pricama. Naša će gradska valuta biti Prica – zbog slikara Zlatka Price čije ime nosi Galerija. (Laura)

♦ Samoborčić je valuta našeg grada. Na kovanici od kune – kremšnita, na dvije kune – Stari grad, pet kuna – bor, deset kuna – autobus Samoborček, dvadeset kuna – vlak Samoborček, sto kuna sudac Darko Župančić (to je moj tata), petsto kuna bivši gradonačelnik Krešo Beljak, tisuću kuna sadašnja gradonačelnica Petra Škrobot. (Nikola)

♦ Bilo je još dobrih rješenja, a NAJDALJE SU OTIŠLI Janko i Lara.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

♦ Slično je napravila i Lara – s tim da kod nje nema metle, ali je tu spremačica Mandica. Ona je uvrstila i novčanicu od pedeset kuna i na noj se nalazi: Duh u močvari! Asistentica i ja zauzimamo iste apoene kao i u Jankovom odabiru. Mislite da se šepurim jer sam na tisuću kuna? I zato što su mi djeca nacrtala lijepo isfeniranu kosu, crvenu majicu i ogrlicu? Ne. Ja sam sretna jer je metla našla svoje mjesto. Ona daje nadu da će djeca koju odgajamo da danas znaju pomesti svoju učionicu – sutra znati pomesti ispred svoga praga.

■   Piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■