Dvije najgore zamke u koje upadamo razmišljajući odnosima s drugima su zamka optuživanja (drugih) i zamka opravdavanja (sebe). Opasnije su nego što izgledaju jer  nas uljuljkuju u ulogu žrtve koja očekuje da svijet s njom suosjeća i da sreća presloži kockice pa stvori povoljnije okolnosti.  To se čekanje zna katkad oduljiti i trajati cijeloga života. Problemi se, međutim, puno jednostavnije i brže rješavaju kad sami pokrenemo promjene. Nema dvojbe odakle u njih krenuti: jedini komadić svemira koji doista možemo promijeniti smo mi sami.

Psihologinja Ljubica Uvodić-Vranić ponudila je sjajan recept za zdrave odnose. Kao i svi sjajni recepti, vrlo je jednostavan.

Naše samopouzdanje vječno trčkara između triju slika koje pokušava uskladiti:  slike sebe kakvom se trenutno vidim, slike sebe kakvu očekuju moji roditelji, učitelji, poslodavci… i slike idealne sebe kakva bih željela postati. Posao s izgradnjom i njegovanjem samopouzdanja dodatno je kompliciran time što se sve te tri slike vremenom mijenjaju pa usklađivanju nikad kraja. Zato je gradnja samopouzdanja cjeloživotni projekt, najisplativija investicija u našem životu. Samopouzdan čovjek, naime, usudi se učiniti ono što treba i zna se izboriti za ono što želi. A upravo time počinju rješenja svih problema.

Svi znamo onu zen priču o šalici čaja i mudrosti pražnjenja. Katkad ni ne primijetimo koliko se otrovnih emocija nataložilo u nama. Dok ih se ne riješimo, nema u nama mjesta ni za što drugo… Čišćenje od negativnih emocija slično je pranju zubi: mora postati svakodnevna rutina u održavanju naše emocionale higijene.

Najugodniji način da trajno naudimo i sebi i svima oko sebe jest da se pretvorimo u ono za što engleski jezik ima slikoviti izraz couch potato. Zavališ se pred neki ekran želeći se odmoriti, opustiti, pobjeći od problema i stresa… ali jedino što uistinu dobiješ je – privremeni zaborav. Otupiš i na trenutak zaboraviš, a problemi zgurani pod tepih bujaju poput kvasca u toplom mlijeku. Treba ustati, izići, hodati, trčati, oznojiti se fizičkim radom. Prodisati. Kretanje je ključ zdravoga života: čisti nas od otrova, razgibava, osnažuje, bistri misli, popravlja raspoloženje…

Podsjećam vas na još jednu priču, onu o bodljikavim dikobrazima koji se žele družiti: moraju naučiti lekciju o granicama: prići dovoljno bizu da osjete jedni druge, ali istovremeno ostati dovoljno daleko da jedni druge ne bodu. Jedna od najkorisnijih granica u međuljudskim odnosima je NE. Katkad NE treba reći sebi, katkad drugima, ali uvijek, baš uvijek to NE treba moći čuti i prihvatiti bez negativnih emocija.

Ma kako nam neka situacija izgledala nerješivo, nikad na nju nismo osuđeni. Imamo, naime, uvijek najmanje tri mogućnosti:

1. patiti čekajući da se problem riješi sam od sebe

2. promijeniti i popraviti ono što možemo promijeniti

3. pomiriti se s onim na što ne možemo utjecati.

Cijela priča o zdravim odnosima mogla bi se svesti na jednu jedinu rečenicu: Trebam se samo sama sa sobom dogovoriti što zapravo želim: želim li uništiti odnose dokazujući da sam u pravu i da sam pametnija… ili ih želim ozdraviti čisteći otrove i dajući šansu pozitivnim emocijama.

Piše: Dinka JURIČIĆ