Posljednjih tjedan dana razgovarali smo o maškarama. Istraživali smo riječi: maskenbal, karneval, fašnik… Raspravljali smo o tome u što ćemo se prodjenuti i u koga ćemo se maskirati. Koliko djece toliko odgovara!

Objasnila sam učenicima da je originalna maska ona koju sami naprave, dovoljno je otvoriti ormar i posuditi ono što ti se dopada, primjerice, bakin ili djedov kućni ogrtač, tatinu francusku kapu, maminu bijelu kutu, sestrine marame i prepustiti se maštanju. Možemo biti doktorica, pas, krava, mala beba, Pipi duga Čarapa, Snjeguljica, Gusarica, kauboj ili bilo što nam padne na pamet.

Pita me jedna učenica:

„Učiteljice, zašto se sada moramo maskirati? Ja ne volim maškare. Ne volim ni karneval, ni fašnik, a ni maske. Jedino što volim su krafne.“

Razmišljala sam što joj odgovoriti i rekla sam:

„Draga moja, ako ne želiš nemoj se maskirati. Samo moraš znati da će se svi ostali u našem razredu maskirati.“

Na kraju je u utorak došla maskirana kao učiteljica.

Neki su se više potrudili i zabavili, neki manje, a nekima su maškare i taj dan ostale u ne baš lijepom sjećanju.

Krešo došao je u razred u kostimu klauna. Odličan kostim, lijepi klaun, šareni, otkačeni, ali prilično nepraktičan. Za vrijeme trećeg školskog sata Krešo je okrenuo znak na vratima i otišao u zahod. Mi smo u razredu bili u maškarama, svatko je predstavljao svoju masku, pjevali smo i zabavljali se….

Nakon nekoliko minuta, Krešo me moli da izađem s njim van, na njegovom licu suze. „Što se dogodilo?“ „Upiškio sam se, nisam uspio skinuti kostim i sav sam mokar.“ „Nije problem“, kažem ja. „Riješiti ćemo to.“

No, suze i dalje teku… „Jeee, učiteljice problem je, jer su to vidjeli ostali u razredu i …“ „Ok nije problem, svakom se može dogoditi nezgoda. Ajmo zajedno u razred, pa ćemo popričati s razredom.“

Kroz glavu su mi prolazile svakakve priče. U očima nekih učenika i učenica vidjela sam neke podrugljive osmijehe i željela sam ih zaustaviti prije nego se počnu rugati.

„Ekipo, je li se vama kada dogodila neka nezgoda?“

Gledaju me, gledaju neko vrijeme, a onda su se raspričali: pali smo s bicikla, razbili smo čašu i slično.

„Ok, neki dan ujutro, ne sjećam se tko je imao problem s jaknom jer je zatvarač zapeo i nije se mogla skinuti jakna. Takve stvari često se događaju. Krešo danas nije uspio skinuti svoj kostim klauna koji se veže na leđima i dogodila mu se nezgoda. Mislite li da se zbog toga Kreši možemo rugati?“

Jednoglasno sam dobila odgovor:

„Ne, naravno da ne…“

Nadam se da Kreši maškare neće ostati u negativnom sjećanju jer nakon što smo riješili problem, nastavili smo s plesom i zabavom.

Volimo maske, volimo na jedan dan biti netko drugi…

Onda čujem Stjepana kako komentira „Volim maškare, ali više volim Halloween“.

I što reći na to?

Baš zbog toga moramo njegovati naše tradicijske običaje i obilježavati maškare, poklade, maskenbal ili fašnik.

■  Autorica: Ivančica Tajsl Dragičević, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica ■  OŠ Trnjanska, Zagreb ■