DNEVNIK IZ IZVRSNE UČIONICE
Plovidba u jedan sasvim drugi svijet
objavljeno: 5. svibnja 2020.

■  Utorak, 5. svibnja 2020. ■  Dan dvadesetičetvrti.  ■  Nije lako bubamarcu – zum-zum-zum-zum. Nije jučer bilo lako ni meni: Zoom – Zoom – Zoom Zoom. Jedan ujutro s kolegicama i ravnateljicom, još jedan oko podne i jedan kasnopopodnevni roditeljski sastanak. Sve na Zoomu.

Između drugog i trećeg održan je, srećom, Sarin sat s profesorom na bubnjevima, tako da je moj Zoom mogao proći bez njezina – bum. Ustupila mi je i svoju sobu – ako već imaš sastanke cijeli dan, neka barem budu u različitim uredima.

„Sve je to u redu, lijepo je da djeca sviraju, glazba liječi dušu i svaka tebi čast, ali da meni dijete vježba svirati kada dođem doma s nastave i to još bubnjeve – e, to bi bilo previše“,  bila je iskrena moja kolegica iz zbornice.

Kada je bila treći osnovne, Sara je iz škole donijela obavijest da Glazbena škola Ferdo Livadić iz Samobora ima Dan otvorenih vrata, a ubrzo i upise u osnovnu glazbenu školu. Obećali smo joj da ćemo ići vidjeti što se nudi. Prvi smo termin propustili iz tko zna kojih razloga, za drugi je znakovito rekla „Obećali ste!“, a kada to kaže dijete širom otvorenih očiju – svaki roditelj zna što mu je činiti. Ispalo je da je taj drugi termin zapravo audicija za upis u glazbenu. I kako to biva kada imate troje djece, nijednu baku u blizini i hrpu obaveza – termin se preklopio s drugim terminima.

Istoga dana u isti sat s njezinim sam mlađim bratom išla logopedu, suprug je imao registraciju auta pa smo našu kandidatkinju za glazbenu školu ostavili ispred vrata za audiciju – samu.

„Kada se otvore vrata, uđi unutra i pjevaj i radi što ti kažu, a poslije me tu čekaj – doći ću po tebe”, objasnila sam joj i otišla s mlađim djetetom dalje praćena pogledima kakvima katkad jedni roditelji znaju ispratiti druge roditelje.

(Kombinacija zgražanja i osude.)

Sve što se dalje s njezinim sviranjem događalo – dio je jedne lijepe glazbene priče. Audiciju je prošla, odabrala udaraljke, sada svira bubnjeve, marimbu, vibrafon, ksilofon, timpane…

U glazbenu putuje autobusom, nijedan sat nije propustila, ima odličnog profesora s kojim se razumije i koji ju podržava, osvaja nagrade i nagrade, a mi se slikamo po Lisinskom, Glazbenoj akademiji i tko zna kojim sve ne dvoranama gdje nas odvede ta mala bubnjarica.

Ne znamo otkud joj glazbeni dar, ali ga ima. Tata misli da su to njegovi afrički geni, ja sam sretna jer se divim ljudima koji sviraju. Oni imaju jedan sasvim drugi svijet u koji mogu otploviti kad god žele. Kakvo neizmjerno  bogatstvo. I glazbene i druge umjetničke škole provode nastavu na daljinu. Kako? Svakako. Najbolje što znaju.

Ključni faktor i ovdje su oni u koje se najmanje ulaže – ljudi.

Jučer su me na roditeljskom pitali roditelji mojih đaka kako ću od 11. svibnja raditi i u školi i na daljinu.

Nemam odgovor na to pitanje. Znam da imam volju, a gdje ima volje, ima i načina.

■   Piše: Marija MAPILELE, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor  ■ Fotografije: Damir MIKULJAN, Marko KNEŽEVIĆ i Marija MAPILELE  ■