Nakon pet mjeseci nepisanja, a u strahu da ne postanem „kao pašteta” pa da iskačem iz svih tiskovina i portala, vrijeme je mirnije i tiše pa mogu ponovo pisati.

Kako izgleda s druge strane ogledala?

Tužno, usamljeno, etiketirano, neshvaćeno… kao nešto što možemo iskoristiti na dan-dva, a zatim bacimo kao istrošeni papir u koš za smeće.

Krenimo nekim redoslijedom. (Što mogu kad crv u meni radi?)

a.] Nagrada Ivan Filipović prošla je u tišini. (U školi su me pitali:,,Ivan tko?“) Dobila sam mail s čestitkom za Božić i Novu godinu, uopćen, nimalo osoban. Poslije toga se javio računovođa iz MZO-a i tražio moje podatke (hm, zar ja nisam djelatnik tog istog MZO-a i nije li to bio jedan od uvjeta?). I tu priča za mene staje. Nitko me u mome mjestu/gradu nije pokušao nazvati, pitati zašto sam dobila nagradu, isti je status bio i u školi – ignoriranje. Mala obavijest na lokalnom računu škole na Edmodu. U mojoj su se područnoj školi kolegice, ipak, potrudile i napravile zajedničko slavlje što je kod mene izazvalo suze jer su one JEDINE iz obrazovnog sustava (uključujući čelnike škole i predstavnike grada) koje su mi čestitale.

Školski je portal objavio intervju sa mnom (JEDINI!)

b.] U veljači je došla nagrada EU parlamenta za najbolji volonterski projekt u području obrazovanja za cijelu Europu. Nagrada se izgubila putem od MZO-a do moje škole. Ne bih znala za nju da me nisu kontaktirali novinari (stranci) koji su htjeli da dam izjavu. Tražila sam neki dokaz i došla do brošure, koju isto nisam dobila, ali sam dobila link…POGLEDAJTE.

Je li ikoga zanimala uspješnost i kako smo došli do toga? Naravno da ne – tišina, tišina, tišina….

c.] U ožujku je došla obavijest o nagradi Ponos Hrvatske.

 Za svako sam snimanje ili izjavu novinarima trebala tražiti dopuštenje, na dan dodjele nagrade sam radila kao i na dan odlaska u Hrvatski Sabor. Na televiziji sam izgledala kako sam izgledala, a nikoga nije zanimalo što sam ja to napravila da sam tamo. Sve su priče bile površne, jedino se televizijska ekipa potrudila saznati više. Novinari su me pitali o frizuri, što sam jela, kako učenici prvog razreda doživljavaju da im je učiteljica Ponos Hrvatske (????). Zapravo, sve je bilo toliko plitko da sam se pitala što ja tamo radim.

Na društvenim su se mrežama vodile površne debate kako učitelji ništa ne rade i kako imamo tri mjeseca godišnjeg (pročitajte samo komentare ispod članka koji sam vam ovdje postavila).

d.] Poziv iz slovenskog Zavoda za školstvo i njihova Ministarstva

Ovaj me poziv me u potpunosti iznenadio. Riječ je o sustavu koji mnogi naši čelnici žele kopirati, koji je duže u Europskoj uniji i o sustavu o kojem čujemo samo lijepe riječi.

Osoba, koja je sa mnom dogovarala razgovor, pročitala je većinu mojih kolumni, dio je Webučionice i prati moj rad. Prvi sam put razgovarala s osobom koja me nije ružno podbadala riječima – digitalna učiteljica, naš je razgovor bio pun poštovanja, uvažavanja i lijepih riječi.

Održala sam webinar za njih, otvorili smo vrata i novim suradnjama što me iznimno veseli, a to doživljavam kao veliki izazov u životu.

f.] U svibnju sam dobila poziv iz Googlea i službeni mail s prijedlogom za kvalitetniju suradnju te javno objavljivanje učiteljima cijelog svijeta o tome što se radi u Hrvatskoj.

U ovom sam periodu odradila tridesetak webinara različitih vrsta, osmislila stručno usavršavanje imena Suradničko učenje – ljeto 2022.

A zapravo nemam nikoga za razgovor o školstvu, o organizaciji, stručnim usavršavanjima, iskustvu koje nosim stječući ga zadnje tri godine.

Život ide dalje i ja s njim.

■ OSOBNA STRANICA

■ RAZREDNA MREŽNA STRANICA

■ STRANICA LIKOVNE KULTURE

■ WEBUČIONICA

■  Piše: Sandra VUK | učiteljica savjetnica | OŠ Sveta Nedelja ■