„Neću ići jer ne ide moj najbolji prijatelj.“  Rečenica je kratka, jasna i izgovorena kao da je njome sve objašnjeno. Najbolji prijatelj ne ide na terensku nastavu, pa neće ni on. A razlog zbog kojega prijatelj ne ide? Prema onome što mi je poznato, teško bih ga mogla smatrati opravdanim.

I tako se učiteljica, uz pripremu programa, dogovaranje prijevoza i prikupljanje suglasnosti, zatekne pred još jednim pitanjem: kad je nastava izvan učionice postala stvar osobnog raspoloženja?

Jesmo li i mi odrasli pridonijeli tome? Predstavljamo li terensku nastavu kao dan u kojem ćemo nešto vidjeti, istražiti i naučiti ili kao izlet na koji se ide ako nam odgovaraju mjesto, vrijeme i društvo?

Jer u nazivu i dalje piše – nastava.

Učionica tog dana ima drukčije zidove. Katkad su to muzejske vitrine, katkad šuma, gradske ulice, obala rijeke ili kuća nekog književnika. Učenici promatraju ono o čemu su čitali, postavljaju pitanja, uspoređuju, povezuju i zaključuju. Ono što je na slici u udžbeniku bilo daleko i apstraktno, odjednom je pred njima. Ima veličinu, zvuk, miris i priču.

Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, mag. prim. educ. | učiteljica izvrsna savjetnica | OŠ Trnjanska

Pritom se uči i mnogo toga što ne stane u nastavni listić. Kako se ponašati u javnom prostoru. Kako saslušati vodiča. Kako pričekati druge, paziti na svoje stvari i pridržavati se dogovora. Kako provesti dan s razredom, čak i kada najbolji prijatelj nije pokraj nas.

Upravo me taj posljednji dio posebno zaokuplja.

Razumijem da se dijete uz bliskog prijatelja osjeća sigurnije. Prijateljstva su važna i ne treba podcjenjivati dječju nelagodu. Ali zar terenska nastava nije prilika da učenik razgovara i s nekim drugim, sjedne pokraj drugog djeteta, otkrije zajednički interes s nekim koga svakoga dana viđa, a zapravo ga slabo poznaje? Ako svaku takvu priliku preskočimo, kako će naučiti da može sudjelovati i bez svojega uobičajenog oslonca?

Od roditelja pritom ne očekujem da odmahne rukom i kaže: „Moraš ići i gotovo.“ Očekujem razgovor.

Željela bih čuti: „Razumijem da ti je žao što prijatelj ne ide. Hajdemo vidjeti što te brine i kako ti možemo pomoći da ipak sudjeluješ.“

To je drukčija poruka od one: „Ako ti se ne ide, ostani kod kuće.“

Naravno, postoje razlozi zbog kojih dijete ne može sudjelovati. Zdravstvene teškoće, financijske okolnosti i obiteljske situacije traže razumijevanje i diskreciju.

Učitelj ne zna uvijek sve što se događa u nečijem domu. Zato treba pažljivo slušati i izbjegavati olake prosudbe. Posebno je važno da nijedno dijete ne ostane bez zajedničkog iskustva zato što ga obitelj ne može platiti.

Ali trebamo moći razgovarati i o izostancima iza kojih stoji samo: „Ne da mi se“ ili „Ne ide moje društvo“.

Kada takav razlog prihvatimo bez razgovora, dijete iz toga također nešto uči. Uči da obveza vrijedi dok mu odgovara.

Pitanje, međutim, trebamo postaviti i sebi: je li svaka terenska nastava potrebna?

Nije dovoljno učenike smjestiti u autobus i odvesti ih nekamo. Terenska nastava mora imati svrhu, biti primjerena njihovoj dobi i ostaviti prostor za aktivno sudjelovanje. Ako se svede na dugo putovanje, slušanje i kupnju suvenira, trebamo preispitati njezin sadržaj. Roditelji imaju pravo znati što će djeca učiti i zašto se određeni odlazak organizira.

Kada je dobro osmišljena, njezinu vrijednost vidim u dječjim pitanjima, razgovorima nakon povratka i onome što mjesecima poslije još pamte. Vidim je i u učeniku koji se prvi put odvažio nešto pitati ili se povezao s drugim djetetom.

Zato bih voljela da se, prije pitanja je li terenska nastava obvezna, zapitamo što dijete propušta kada ne sudjeluje. I što smo mu mi odrasli pomogli razumjeti.

• 

• 

• 

• 

• 

Najbolji prijatelj važan je dio djetinjstva.

Ali ne bi trebao postati uvjet za sudjelovanje u vlastitom obrazovanju.

Upravo smo danas na terenskoj nastavi mijesili kruh povodom Dana kruha, jeli palačinke s pekmezom od jabuka i pili svježe iscijeđeni sok od jabuka, povezujući aktivnosti i s obilježavanjem Dana jabuka.

Učili smo rukama, kušali, razgovarali, igrali se i dobro zabavili. Takav dan teško je nadomjestiti stranicom u udžbeniku. Miris kruha, brašno na prstima i smijeh tijekom zajedničke igre postaju dio razrednih uspomena. Žao mi je što ih neće dijeliti svi učenici. Posebno kada je propuštena prilika za toliko lijepih iskustava stala u jednu rečenicu: „Ne idem jer ne ide moj prijatelj.“