Iz drugih medija
INTERVJU GLASA SLAVONIJE ■ NATAŠA JOKIĆ BEGIĆ
Nije dobro što je slika svijeta i budućnosti natopljena pesimizmom
objavljeno: 20. listopada 2020.

Eskalacija koronakrize golem je problem za većinu zemalja svijeta izloženih pandemiji koronavirusa uključujući i Hrvatsku, u kojoj bi se, sudeći prema rekordnim brojkama oboljelih proteklog tjedna, uskoro mogao dogoditi eksponenijalni rast zaraženih. O situaciji kakva je općenito sa pandemijom i posljedicama koje ona ostavlja na mentalno zdravlje ljudi, razgovarali smo s dr. sc. Natašom JOKIĆ-BEGIĆ, redovitom profesoricom kliničke i zdravstvene psihologije na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Nataša Jokić-Begić na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je psihologiju 1987. godine. Na istom je fakultetu magistrirala, a doktorat je stekla na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 2000. godine. U zvanje docenta u polju psihologija, grana klinička i zdravstvena psihologija je izabrana 2001. godine, u zvanje izvanrednog profesora izabrana je 2006. godine, a u zvanje redovitog profesora 2011. godine. Na matičnom fakultetu voditeljica je više obaveznih i izbornih kolegija na diplomskom i poslijediplomskom studiju. Sudjeluje i u diplomskoj i poslijediplomskoj nastavi na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Pod njezinim mentorstvom obranjen je veći broj diplomskih, magistarskih, specijalističkih i doktorskih radova…

RAZUM JE POTISNUT

U jednom Vašem intervjuu iz svibnja rekli ste kako je ovo doba tjeskobe epskih razmjera…?
■ Ljudi se priviknu na sve, pa će se priviknuti i na ovu situaciju. Pitanje je samo pod koju cijenu. Silan strah i tjeskoba kojoj smo izloženi već mjesecima ostavlja traga na svakome od nas. Situacija s pandemijom je stresna situacija, pri čemu je kroz ove mjesece taj stres postao kroničan. Svaka prilagodba novonastalim okolnostima izaziva stresnu reakciju koju je priroda ugradila kako bi nas pripremila na brz i odgovarajući odgovor. Izvrstan je to mehanizam, ali jedino ako je kratkotrajan i primjeren situaciji. Ako osjetite dim u prostoriji u kojoj čitate ove retke, u vašem će tijelu započeti niz fizioloških promjena koje će vam pomoći da usmjerite svu svoju pažnju na otkrivanje razloga dima, te ćete dobiti energiju za brzu i primjerenu reakciju ako se radi o požaru. Ako shvatite da se ne radi o požaru, već da susjed pali travu u dvorištu, umirit ćete se i opustiti.

Ali ako za pola sata ponovno osjetite dim, pa idući dan ponovno, i tako svaki dan idućih osam mjeseci, onda ćete doći u stanje povišenog stresa koje vam više nećete dopustiti opuštanje ili ćete pak postati ravnodušni i neoprezni.

Eto, upravo se to događa u situaciji pandemije. Već smo mjesecima u stalnom stanju stresa koji kod nekih ljudi izaziva stanje stalne napetosti i nemogućnost opuštanja, a kod drugih stanje negiranja opasnosti i ponašanja mimo zdravog opreza.

Osim toga, kroničan stres kojemu smo izloženi, a čini se da ćemo biti i dalje, nepovoljno će djelovati i na psihičko i na tjelesno zdravlje mnogih ljudi. Mi već sada svjedočimo iznimnom povećanju potrebe za psihološkom pomoći koju bilježimo u savjetovalištima i psihoterapijskim ordinacijama. Teška i čudna vremena.

S obzirom na drastično povećan broj inficiranih, ušli smo u drugi val koronapandemije pa je Stožer proteklog tjedna donio niz novih restriktivnih mjera. Mnogi mjere prihvaćaju kao neizbježne s obzirom na širenje zaraze, premda su već izmučeni svime što se događa. Postoji li opasnost kontraefekta, da ljudi postanu rezignirani, da svjesno ili nesvjesno ignoriraju opasnost, da se masovnije pobune, što vidimo da se već događa u Europi…?

■ Ljudi su zaista već izmučeni tom silnom neizvjesnošću, kontinuiranom zasutošću negativnim predviđanjima budućnosti, zastrašujućim (dez)informacijama i slikama. Okruženi smo predviđanjem sveprisutne opasnosti – ili od virusa ili od ekonomske propasti ili od urušavanja društva. I pri tome je ta opasnost svagdje, nema mjesta na svijetu koje je pošteđeno. Čini se da nema svjetla na kraju tunela, osim ako ne izumimo cjepivo koje se očekuje kao sveti gral. Takva slika svijeta je dominantna već mjesecima. Za takvu sliku svijeta zaslužni su političari, mediji, pa i stručnjaci iz biomedicinskog područja. Oni su od početka govorili da ne znaju puno o SARS-CoV-2 virusu, s vremenom se znanje razvijalo, ali vrlo važne odluke za cijelu ljudsku zajednicu temeljile su se na tom krhkom (ne)znanju.

Zato su se odluke brzo i mijenjale, što se vidjelo na primjeru maski. Ili primjer lockdowna, koji je za velik dio svijeta bio pretjerana reakcija na početku pandemije, ali gotovo sve zemlje su ga uvele. To je bila odluka vođena emocijama, a ne razumom, no posve razumljiva u trenutku kada se čovječanstvo tek suočava s nečim nepoznatim.

No kasnije se pokazalo da je potpuno zaustavljanje donijelo više štete nego koristi. Ne samo na gospodarskom planu nego i na psihosocijalnom. Stožeri su kod značajnog broja ljudi izgubili kredibilitet. Jedan dio ljudi je ogorčen zbog ekonomske krize koja se sve više osjeća, jedan dio je ljutit zbog ograničavanja ljudskih prava, jedan dio je snažno prestrašen virusom, svi su u stresu zbog silnih promjena svakodnevnog života. Atmosfera je nabijena neugodnim emocijama, a razum je potisnut u stranu. Zato nije čudno što ima prosvjeda, što su mogući sukobi i agresivni ispadi na svim razinama, od obitelji do cijelog društva.

OBRAMBENI MEHANIZMI

Gledajući širi aspekt, koliko zdravstveni toliko i ekonomski, koliko pandemija koronavirusa, sa svim posljedicama za društvo, generira i sve teže i dugotrajnije poremećaje mentalnog zdravlja kod ljudi?
■ Svjetska zdravstvena organizacija već od početka pandemije upozorava na potrebu brige za psihičko zdravlje na koje ovakvi uvjeti nepovoljno djeluju. Pri tome su stresne reakcije koje osjećamo potpuno normalne pratilje ovakvih iznimnih i nenormalnih okolnosti u kojima živimo.

To je važno reći, kako se čitatelji ne bi dodatno opterećivali s mišlju da s njima nešto nije u redu. Potpuno je prirodno ako se osjećate preplavljeni svim ovim, ako ste napeti, tjeskobni, zabrinuti, imate teškoće sa spavanjem, osjećate se “kao na rubu”.

Posve je prirodno i ako se u ovoj situaciji osjećate dobro. Ljudi se razlikuju po reakcijama, ali ono što je posve sigurno je da je slika svijeta i budućnosti koja nam je prezentirana natopljena pesimizmom. U takvoj atmosferi će jedan dio ljudi razviti psihičke smetnje, a jedan dio i psihosomatske. One će kod većine biti prolaznog karaktera, oporavit će se kad jednom ovo završi. No pitam se – je li moglo bez toga? Posve sam sigurna da je moglo, samo da se mudrije baratalo ovom krizom. Imamo na sjeveru Europe primjere staloženijeg postupanja koje je bilo vođeno razumijevanjem da zdravlje nije samo bježanje od bolesti.

Ukupno uzevši, kako prihvatiti stanje stvari, kako se pomiriti s činjenicom da se moramo naučiti prilagoditi, živjeti s virusom, u tzv. novom normalnom? I koliko pritom saznanje da će povratak na staro normalno biti gotovo nemoguć utječe na psihu ljudi, koliko remeti njihovu psihičku stabilnost…?

Drugim riječima, kako podići optimizam? Kao iskusna psihologinja, kakva bi bila vaša poruka u ovom teškom stanju, kako da se nosimo sa situacijom, kako da živimo i preživimo koronu, a da ostanemo koliko-toliko normalni u ovom nenormalnom vremenu, da malo dramatiziram…?

■ Iako nam je svijet prikazan u najstrašnijem obliku i imamo doživljaj da je opasnost svagdje oko nas, istina je drukčija. Da, točno je da smo izloženi virusu koji je potencijalno vrlo opasan, ali imamo tri obrambena mehanizma koja svatko od nas treba angažirati: odgovorno ponašanja, vlastiti imunosni sustav te, u slučaju potrebe – zdravstveni sustav. Radimo što je u našoj moći, odgovorno se ponašajmo, živimo što zdravije možemo, a u slučaju da se ipak razbolimo, čekat će nas zdravstveni sustav koji će učiniti sve da nam pomogne.
Pripadamo iznimno žilavoj vrsti koja je preživjela daleko veće opasnosti, pa će preživjeti posve sigurno i ovu. Ne opterećujte se brojkama zaraženih, već obratite pažnju na broj izliječenih. Ako se razbolite, najveća je vjerojatnost da ćete ozdraviti, zato ne paničarite, nego se odmarajte i slušajte liječničke upute.
Razmišljajte o budućnosti, za nekoliko godina sjećat ćete se ovog vremena kao nestvarnog i bit ćete ponosni što ste kroz njega prošli. Budite nježni prema sebi, otvorite oči za svaki miran, spokojan i radostan trenutak kojemu se potpuno prepustite. Ovo je samo jedno turbulentno razdoblje u našim životima, a znamo da iza oluja uvijek zasja sunce. 

■ IZ DRUGIH MEDIJA ■  D. J. ■  glas-slavonije.hr