Prevodimo je za vas, jer vjerujemo kako je važno da je što više roditelja pročita.

„Moja kći posljednji put je vidjela svog biološkog oca kad su joj bile četiri godine. Danas ima 11. Kad je imala dvije godine, njen otac me je kontaktirao i pitao može li se odreći očinstva kako ne bi morao dalje plaćati alimentaciju. Pristala sam. Nisam željela da moje dijete preživljava nove traume i nisam bila spremna dopustiti mu da joj iznova i iznova lomi srce. To da mu ne dam priliku da je još milijun puta razočara bio mi je dovoljan razlog da se odreknem alimentacije.

Nikad je nisam lagala o tome tko je i gdje je njezin otac. Uvijek sam se trudila na sva njezina pitanja odgovoriti iskreno, ali u skladu s njezinim godinama, da može razumjeti.

Kad su joj bile četiri godine, njezin otac me nazvao. Rekao je da mu je dijagnosticiran rak i da bi želio vidjeti kćer. Izdvojila sam dan za to i susreli smo se u parku. Ostao je s nama 20 minuta i otišao. Otad se više nikad nije javio.

Nedavno smo naletjeli na jednog njegovog prijatelja koji je prokomentirao kako moje dijete sliči na njegovu drugu djecu. Rekao nam je kako moj bivši sad ima novu obitelj. Želudac mi se stegnuo pri pomisli na to kako se moje dijete osjeća u tom trenutku. Naglo sam prekinula razgovor i s kćeri krenula kući. Tad sam je vidjela kako se smješka. Rekla je: ‘Mama, on je naučio kako biti TATA. To je baš lijepo. Drago mi je zbog njegove djece.’

I to je bio dan kad sam od svoje jedanaestogodišnje kćeri naučila sve što treba znati o opraštanju.”   [ IZ STRANIH MEDIJA | zelenaucionica.com  ]