Stephen Kaplan, poznati psiholog, davno je proučavao i znanstveno dokazao utjecaj prirode na čovjekovu psihu i smanjenje mentalnog umora. To je ono što svi osjećamo – kad nam je ‘puna kapa'” svega, odemo u prirodu i prodišemo. Priroda ima moć da nas doslovce presloži, odmori i vrati nam energiju. Isto vrijedi i za djecu.

Svi mi u razredu često osjetimo takvu atmosferu. Imamo nekoga maloga genijalca kojem je teško sjediti mirno u klupi, teško se usredotočuje i ostavlja dojam da mu je dosadno. Da bismo boravak u školi pretvorili u zanimljiv i aktivan, a znanje u nešto trajno, potrebno je katkad promijeniti način i mjesto izvođenja nastave.

Kada djecu iz učionice izvedete van, događa se nešto ključno za njihov mozak i učenje:

1. odmor za “zakuhani” mozak

U učionici djeca moraju stalno imati usmjerenu pozornost – moraju sjediti mirno, gledati u ploču i zanemariti to što im se piški, što im se spava ili što im prijatelj šapće. Vrpolje se, postaju nervozna. To užasno umara dječji mozak. Vani, u prirodi njihova se pozornost odmara jer priroda sama po sebi privlači njihovo zanimanje bez napora. Nakon nastave izvan učionice djeca se lakše usredotočuju i na teže gradivo.

2. smanjenje stresa i nervoze

Zatvoreni prostor, umjetno svjetlo i stalni pritisak zbog ocjena stvaraju stres. Boravak na zelenim površinama dokazano smanjuje razinu kortizola (hormona stresa) kod djece već nakon 20 minuta. Manje stresa znači manje nemira i manje teškoća s disciplinom na satu.

3. gradivo koje se “lijepi” za mozak

Jedno je gledati sliku lista ili kukca u udžbeniku, a potpuno drugo opipati ga uživo. Nastava vani uključuje sva osjetila – vid, sluh, dodir, miris, a katkad i okus. Znanost potvrđuje da informacije koje primimo putem više osjetila stvaraju mnogo jače veze u mozgu – tako stečeno znanje ostaje trajno, a ne služi samo za ocjenu.

U prirodi gradivo se može ponavljati i vježbati, a maloj je djeci to poput neke nove igre. Ne moraju mirno sjediti, pa im je zanimljivije.

Vani djeca prirodno postaju istraživači. Radoznalost se pali sama od sebe jer je okružje živo i dinamično. Više ne uče zato što moraju, nego zato što žele saznati što se oko njih događa. Djeca uče igrajući se, a igra je, dobro znamo, njima uvijek na prvome mjestu.

I naposljetku – ukratko: drage kolegice i dragi kolege, nastava izvan učionice nije ‘gubitak vremena’ niti običan izlet – to je najbolji mogući dobitak baš za učenike.

■  NAPISALA: Silvija ŠAFRAN, učiteljica | OŠ Visoko ■