U razredu, prije nekoliko godina, počelo je sa strahom. Roditeljskim dakako. Kod djece same strah je rijetko prisutan, ona su više radoznala nego ustrašena.
Valjalo je puno objašnjavati, razuvjeravati, tješiti. Nažalost, ta dijagnoza je najveća nepoznanica kod nas. Svi znaju da je teško, da je drukčije, no više informacija od toga nitko zapravo nema.

Djeci je naprotiv dovoljno zapravo vrlo malo da prihvate drukčije.
I razred je vrlo brzo postao Njegovo prirodno okruženje. No, a to više zbog Njega i Njegovog odnosa spram svega, ta ista djeca ostala su dugo odvojena cjelina. Uvijek je to bilo nešto kao On i oni. Nije se uklapao u potpunosti.

Prvi je prema Njemu iskoračio jedan dječak koji ima mlađeg brata. Mlađeg brata s problemima istovjetnim Njegovim. Taj dječak najbolje je razumio; i teškoće i traume, i suze i neobjašnjive smjehove…

No, ubrzo za njim iskoračila je i ta djevojčica s tri slova u imenu.
Pazila je u početku tek da On ne zaboravi nešto u razredu; jaknu, zdjelicu za ručak… Potom se pridruživala Njegovoj samodovoljnoj igri; pratila ju je, makar ju i ne razumije. Uporna je bila u traženju Njegove pažnje i uspjela Ga je s vremenom navesti da On njezinu igru prati. Konačno, u informativku Njegovog asistenta počela je upravo ona upisivati važne obavijesti i dobre vijesti…

Bliži se vrijeme kad će djevojčice Njega početi zanimati.
Koliko se radujem tome, toliko i strepim: hoće li Ga razumjeti, hoće li Ga i koliko često odbijati, kako će On to u svome srcu tumačiti…

Toliko sam okupiran u zadnje vrijeme tim mislima bio, da nisam ni primijetio kako je jedna djevojčica već dugo vremena tu, uz Njega. Voli brinuti, i voli baš o Njemu brinuti. Voli tek biti s Njim.

I naravno, kao i sve što se konačno dogodi u Njegovom životu, i ovo je nekako drukčije. Nije ni ono čemu sam se nadao, niti o čemu sam maštao.
No eto, ipak On i djevojčica sa svega tri slova u imenu grade nešto… nešto svoje. Nešto nevino i predivno.

Nešto, u čemu ona biva Njegova prva – Ona… [ IZ DRUGIH MEDIJA | heraznanje.com | Dalibor Talajić ]