Nevjerojatno je koliko je malo vremena prošlo, ako se usporedi s prosječnim životnim vijekom jednoga čovjeka. Više od dva mjeseca nastave  na daljinu, točnije od 17. ožujka 2020. kada smo imali našu prvu Zoom virtualnu učionicu, do početka nastave  25. svibnja  kada su se počele primjenjivati  nove epidemiološke mjere za siguran ponovni povratak u školske klupe.

U to vrijeme sve su učiteljice proživljavale teške trenutke odvojenosti od svojih učenika i svaka se snalazila na svoj način.

Moj  3.c razredni odjel i roditelji učenika prihvatili su Zoom platformu koja nam svima omogućuje prijenos video konferencija.

Njome smo se koristili jer je bila najsličnija našoj staroj običnoj učionici u kojoj smo svi bili zajedno, ali sada preko zaslona računala.

Upotpunili smo nastavu na daljinu još i s osobnim Padletima  koji su nam postali online interaktivna ploča.

Svaki učenik dobio  je svoju poveznicu pomoću koje je ostavljao svoje domaće zadaće, a koje bih do kasno navečer sve pregledala  i potom uz njih napisala  svoje komentare.

Na taj način roditelji i učenici dobivali su potpune, precizne i jasne povratne informacije o ostvarivanju učeničkih postignuća.

Došao je i taj ponedjeljak – 25. svibnja 2020. – kojemu je prethodilo  veliko uzbuđenje i iščekivanja ranojutarnjih sati kada bi se trebala probuditi i početi s pripremama za odlazak  u školu.                                           

Najprije nevjerica kada je mobitel zazvonio u 6:30 sati. Naime, u vrijeme Zoom učionice, kada nam je nastava počinjala u 10 sati, mobitel bi zvonio tek oko osam sati.

Zaboravila sam spomenuti da su pripreme za taj prvi dan počele još u petak kada nas je ravnateljica škole okupila na Zoom sjednici RV-a kako bi nam prenijela sve moguće preporuke i upute za prvi dan nastave, posebne ulaze u točno određeno vrijeme, a svaki je razredni odjel imao svoj sanitarni  čvor.

Kada smo zaokružili sjednicu s jasnim epidemiološkim okvirima u kojima će se nastava održavati i popisima djece za prvi dan nastave nakon korone i nakon što je ministrica u medijskome prostoru govorila kako su škole otvorene i kako bi djeca trebala u školu, preko vikenda je MZO izdalo je još novih preporuka i savjeta za taj prvi dan…

Sam susret bio je nevjerojatan. Nakon dugo vremena gledali smo jedni u druge, pričali svi u isti glas. Kada bi netko nešto rekao, svi bismo smo se smijali, ali najvažnije – držali smo razmak, čak i veći od zadanoga…

I nakon što smo prošli sve dezinfekcijske točke – za ruke, za noge, za glavu – sjeli smo  svatko u svoju klupu.

I  nakon toga nismo prestajali  pričati o svojim emocijama, dojmovima, doživljajima u prethodnim dvama mjesecima. Često smo se prisjećali i našega dobrog starog Zooma koji nas je držao u zajedništvu  sve to vrijeme. Na kraju mogu samo reći – PRVI JE DAN BIO I PROŠAO!

■  Piše: Suzana MIKULEC, učiteljica mentorica, OŠ Prečko, Zagreb ■ trenerica rukometa, koordinatorica Školskoga volonterskog kluba, organizatorica raznih humanitarnih akcija za potrebite  [Dječji dom Zagreb, Udruga Puž, Caritas župe Prečko] , voditeljica pisanja projekata EU,  koordinatorica projekta Međugranične suradnje sa Slovenijom, Međunarodni studij hagioterapije, voditeljica Zajednice učitelja koja uči, članica stručnih udruga povezanih uz ekologiju – Udruge Slap, Hrvatske stručne udruge za sunčevu energiju, DOORA-a, organizatorica međunarodnih videokonferencija, voditeljica projekata Male škole roditeljstva  i školskih sastanaka za bake i djedove  ■