Katkad je dovoljno udaljiti se od svakodnevne buke i zakoračiti u prirodu da bismo se ponovno prisjetili onoga što je doista važno. Tamo gdje se kruh mijesi rukama, gdje bakice strpljivo pokazuju prve bodove pletenja, a životinje svojim glasovima ispunjavaju dvorište, učenje dobiva neku sasvim drugu dimenziju.

Postoje dani koji se ne pamte samo po onome što smo radili nego ponajprije po onome kako smo se osjećali. Po toplini nečijeg zagrljaja, mirisu svježe pečenoga kruha, dječjem smijehu i osjećaju da smo barem na trenutak postali dio nekoga drugog, pomalo zaboravljenog svijeta. Upravo je takav bio naš dan u srcu Bukovice.

Dana 16. listopada učenici 4. b razreda Osnovne škole Bartula Kašića iz Zadra i učenici područnih škola Poljica i Žerave, zajedno sa svojim učiteljicama, krenuli su na terensku nastavu povodom Dana kruha i zahvalnosti za plodove zemlje.

Napisala: Ana FAIN, dipl. učiteljica razredne nastave i trenerica Relax Kidsa | OŠ Bartula Kašića, Zadar 

Naše je odredište bilo selo Rodaljice, u srcu Bukovice, kraj u kojem se još mogu osjetiti mirisi zemlje, čuti glasanje životinja i doživjeti ona posebna toplina susreta koja se ne može unaprijed isplanirati. Već je sama vožnja bila dio naše priče. Kroz prozor autobusa promatrali smo polja, kamene kuće i životinje koje su se nazirale u daljini. Djeca su znatiželjno gledala, komentirala i postavljala pitanja. Krajolik se mijenjao, a s njime polako i naš ritam. Gradsku buku zamjenjivali su mir, prostor i osjećaj da nas čeka nešto drukčije. U Rodaljicama su nas dočekali Stipe i njegova majka, otvorenih srca i s toplinom koja se osjeti već pri prvom susretu. Ondje su nas čekale i bakice iz sela, čije su nas nasmijane oči i blage riječi odmah vratile u neka druga vremena. Nije trebalo mnogo da se djeca opuste, osjete prihvaćeno i počnu istraživati sve što ih je okruživalo. A oko nas – život! Životinje, priroda, ljudi, priče i ruke koje znaju stvarati.

Kada dječje ruke zamijese kruh

Poseban je trenutak nastao kad su djeca dobila priliku umijesiti vlastite male uštipke ili kako ih djeca od milja zovu „poderane gaće“. Od pripremljene smjese svatko je svojim rukama oblikovao svoj komadić, pažljivo ga mijesio i promatrao kako se ono što je do maloprije bilo samo smjesa pretvara u nešto što će uskoro zamirisati i postati pravi zalogaj. Bilo je tu ozbiljnih malih lica, vrijednih prstića, znatiželjnih pogleda i ponekog pitanja više. A onda je uslijedilo čekanje da se tijesto ispeče. Činilo se da nikada nisu toliko iščekivali nešto što će pojesti! Kad je napokon bilo pečeno, svatko je kušao ono što je sam napravio. I nekako je baš taj kruh bio poseban. Možda zato što je u njemu bilo malo dječjeg truda, malo ponosa i mnogo radosti. Tada se najlakše razumije zašto kruh nikada nije samo kruh. Iza njega stoje zemlja, sjeme, sunce, kiša, vrijedne ruke i vrijeme. Stoje trud i strpljenje, ali i ljudi koji su nas naučili da se ono što imamo ne podrazumijeva.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Bakice koje su nam darovale više od znanja

A onda su na red došle vještine koje su nekoć bile dio svakodnevice, a danas ih djeca često upoznaju tek kad im netko pruži priliku da ih isprobaju. Pletenje i kukičanje! Male ruke poželjele su raditi, stvarati i otkrivati. Djeca su se okupljala oko bakice, postavljala joj bezbroj pitanja i pozorno promatrala kako se pokreti njezinih prstiju pretvaraju u uredne bodove i male rukotvorine. Bakica su strpljivo pokazivala, objašnjavala i ponavljala koliko je god puta trebalo. Nije joj bilo teško zastati, ponovno pokazati i ohrabriti one kojima nešto nije odmah polazilo za rukom.

U tim se trenucima dogodilo nešto posebno. Nije to bilo samo učenje pletenja. Bio je to susret generacija, susret dječje znatiželje i životnog iskustva. Znanje se prenosilo s ruke na ruku, a zajedno s njim prenosili su se strpljenje, pažnja i osjećaj da je lijepo nekome posvetiti svoje vrijeme. Čudo je ta priroda! Kako uspije povezati tijelo i um, smiriti misli i potaknuti nas da radimo ono za što su naše ruke stvorene. Na trenutak kao da nestanu Wi-Fi, potreba za signalom i stalna žurba. Ostaju ruke koje stvaraju, oči koje prate, uši koje slušaju i um koji je potpuno prisutan. Djeca su tog dana učila na način koji se ne može potpuno prenijeti riječima. Učila su pokušavajući, promatrajući, pitajući i radeći. Učila su da nije važno odmah znati, nego biti spreman pokušati. Da je lijepo primiti pomoć, ali i pružiti je drugome. Da se u zajedništvu često napravi mnogo više nego što bismo mogli sami.

Jedan za sve, svi za jednoga!

Uz kreativne aktivnosti, djeca su sudjelovala u misaonim igrama i zadatcima koji su tražili suradnju, dogovaranje i timski rad. Nije bilo važno samo tko će prvi doći do rješenja, nego kako ćemo do njega stići zajedno. Kako ćemo saslušati prijatelja, ohrabriti onoga koji sumnja u sebe i radovati se uspjehu cijele skupine. I baš je bilo lijepo promatrati kako se djeca bodre, navijaju jedni za druge i glasno slave male pobjede. Poslije su nam rekli da smo bili tihi, a glasni baš onda kad je trebalo – kad smo jedni drugima davali podršku. Nije li to jedna od najljepših lekcija koju možemo ponijeti iz škole i života? Naučiti kad treba slušati, kad progovoriti, a kad biti glasna potpora nekome tko se trudi. Priroda je pritom bila naš najljepši učitelj. Nije nas požurivala, nije tražila da sve odmah znamo i nije nam nudila gotova rješenja. Samo nam je dala prostor da budemo zajedno, istražujemo, pokušavamo i uživamo u trenutku.

„Tu nam je najljepše!”

A onda su došli zagrljaji. Oni spontani, iskreni, dječji. Oni koji se ne traže i ne planiraju, nego se jednostavno dogode kad se negdje osjećamo dobro. Za pozdrav smo dobili zagrljaj, a za rastanak poziv da ponovno dođemo, kao da nas naši domaćini nisu željeli pustiti. Osobito su nas dirnule bakice. Njihova toplina, nježnost i jednostavnost podsjetile su nas na neka davna vremena, na djetinjstvo u kojem je jedan poljubac u kosu, na vrh glave, bio dovoljan da osjetimo da smo voljeni i sigurni. U takvim se trenucima čovjek načas vrati u vlastito djetinjstvo i shvati koliko su male geste zapravo velike. Djeca su trčala, smijala se i uživala, a onda su nam rekla ono najvažnije: „Tu nam je najljepše!” Što još dodati? Katkada dječje riječi kažu više od svih naših pripremljenih zaključaka.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Zahvalnost koja ostaje s nama

Dan kruha i zahvalnosti za plodove zemlje podsjeća nas da budemo zahvalni za ono što imamo, da dijelimo s drugima i da svojim dobrim djelima uljepšavamo svijet oko sebe. A tog smo dana imali mnogo razloga za zahvalnost. Zahvalni smo Stipi i njegovoj majci na gostoljubivosti i vremenu koje su nam posvetili. Zahvalni smo bakicama iz sela koje su s nama podijelile svoja znanja, strpljenje, priče i nježnost. Zahvalni smo svim ljudima koji su nam omogućili da barem na nekoliko sati osjetimo ljepotu jednostavnijeg života u kojem se vrijednost ne mjeri onime što posjedujemo, nego onime što jedni drugima darujemo. Hvala vam što ste nas na trenutak vratili u prošlost, u vrijeme kad se umjesto buke automobila čulo glasanje životinja, kad su se ruke koristile za stvaranje, kad su se znanja prenosila s naraštaja na naraštaj, a susreti završavali zagrljajem i pozivom: „Dođite nam opet!” Vratili smo se bogatiji za nova iskustva, naučene vještine i uspomene koje će, vjerujemo, još dugo grijati naša srca. Ponijeli smo sa sobom i jednu važnu spoznaju: za sreću nam katkad ne treba mnogo. Trebaju nam priroda, ljudi otvorena srca, prilika da nešto napravimo vlastitim rukama i osjećaj da negdje pripadamo. Jer kruh nas uči zahvalnosti. Pletenje nas uči strpljenju. Priroda nas uči prisutnosti. A ljudi poput naših domaćina podsjećaju nas koliko je važno jedni drugima darovati vrijeme, pažnju i dobrotu. Možda upravo u tome i jest smisao ovakvih dana. Ne samo u onome što smo vidjeli i napravili nego u onome što smo osjetili i ponijeli sa sobom. A dječji osmijesi, topli zagrljaji i riječi „Tu nam je najljepše!” ostaju kao najljepša potvrda da smo tog dana naučili mnogo više od onoga što je pisalo u našem planu terenske nastave.