Savjeti stručnjaka
Sjeckanje kao spasonosno rješenje
objavljeno: 12. veljače 2014.

Popijete li uvijek dokraja svoju višednevnu kuru antibiotika? Većina ih ljudi najprije revno uzima, a onda, čim se počnu osjećati bolje, zapostave redovito uzimanje lijeka svakih osam sati i na kraju, unatoč liječničkom upozorenju, obično i ne popiju cijelu propisanu količinu.

Razred nastavaNastojeći motivirati ljude da nastave piti lijek do kraja liječenja, psiholozi su se dosjetili dati im istu vrstu lijeka obojenu različitim bojama. Umjesto 24 bijele tablete, ponudili su im 18 bijelih i 6 plavih i rekli neka najprije popiju bijele, a onda nastave piti plave tablete. Taj su trik nazvali sjeckanjem (chunking) i objasnili ga ovako: puno je veća vjerojatnost da će čovjek stići do cilja ako negdje na sredini puta postoji međucilj, odnosno neki važan događaj koji dijeli prijeđeni put od dijela koji tek treba prijeći.

Neuroznanstvenici tvrde da se puna pozornost novih naraštaja učenika skratila na samo tri minute te da se zabrinjavajuće povećava njihova sklonost odustajanju od učenja, obveza i zadataka koji ih ne motiviraju. Sjeckanje se i tu pokazuje kao spasonosno rješenje.

Ovo je doba u kojem djelotvorne teorije učenja više ne oblikuju sveučilišni profesori, nego učitelji do grla uronjeni u praksu. Jedan je od najpoznatijih primjera za to Bergmannova i Samsova metoda obrnute učionice, no svakog dana svjedočimo novim učiteljskim inovativnim rješenjima. Učitelji shvaćaju da novi naraštaji učenika nisu više spremni za klasičan sat od 45 minuta, koji počinje motivacijskim uvodom nakon kojega slijedi niz aktivnosti za obradu ili uvježbavanje gradiva, sa sintezom ili generalizacijom na kraju. Nakon nekoliko minuta pozornosti usmjerene na nastavnikove riječi, misli im počnu lutati, više ga ne prate i valja ih ponovno pridobiti i motivirati.

Sve popularnije rješenje – metoda 3 x 3

Rješenje koje se pokazalo djelotvornim nalik je na ono sjeckanje iz primjera o pijenju antibiotika. Iskusnim učiteljima ideja sjeckanja i nije nova; i prije su se držali pravila da je promjena aktivnosti najbolji način vraćanja učeničke pozornosti i održavanja radne discipline. Rješenje koje postaje sve popularnije u planiranju nastavnoga sata metoda je 3 + 3, odnosno tri minute pasivnoga sudjelovanja, tri minute aktivnoga sudjelovanja i tako do kraja sata. Gradivo predviđeno za određeni nastavni sat valja podijeliti na šest ključnih koncepata ili ideja te ih uobličiti u šest samostalnih, zaokruženih trominutnih cjelina, metaforički rečeno, šest loptica. Kad nastavnik završi jednu trominutnu cjelinu, lopticu na tri minute prebaci učenicima kako bi samostalno obradili ono što su čuli od njega. Zadatak je obično u tome da učenik svojem kolegi iz klupe sažeto, jednom rečenicom, prenese ono o čemu je nastavnik govorio, postavi mu dva ili tri ključna pitanja da bi obojica provjerili jesu li jednako shvatili ono što su čuli, a potom zabilježe nove spoznaje i naprave karticu za brzo učenje sa sadržajem koji im se čini najtežim za pamćenje. Takva dinamična izmjena aktivnosti utječe na učeničku percepciju vremena – čini im se da vrijeme brže prolazi. Utječe i na osjećaj ugode – sat im se čini zanimljivijim, a zahvaljujući jednostavnim trominutnim aktivnostima koje su ih natjerale da se aktivno uključe u rad i zavrte kotačiće u svojim glavama, osjećaju se probuđenima i uspješnima. No to nije sve, takav oblik nastavnog sata, temeljen na trominutnim izmjenama pasivnih i aktivnih uloga, omogućuje učenicima ono što su Dryden i Voss još 2001. godine u svojoj knjizi Revolucija u učenju definirali kao aktivnost koja osigurava to da učenici trajno zapamte 90 % gradiva koje su učili. Riječ je, dakako, o socijalnome učenju međusobnim poučavanjem, aktivnosti za koju je još Platon govorio: Najviše naučimo poučavajući druge. Poučavajući drugoga, naime, bistrimo koncepte u svojoj glavi, organiziramo i stukturiramo sadržaj zamišljajući police i ladice u koje ćemo pregledno smjestiti novo znanje i vezujemo ga sidrima koja će pomoći da ga prizovemo u sjećanje kad nam zatreba.

Takav nastavni sat nalikuje na igru, zar ne? Sjeckaj, bacaj loptice, mijenjaj uloge, učini sve što možeš da učenike ne ulovi dosada, da ne odlutaju i ne odustanu. Upravo je to najvažniji  dio posla današnjega učitelja koji zamjenjuje njegovu potrošenu klasičnu ulogu prenositelja znanja.

Autor: Dinka Juričić