Kako u praksi funkcionira primjereni program odgoja i obrazovanja učenika – poseban program uz individualizirane postupke u redovitom razrednom odjelu?

Većina učitelja u svom se radu susrela s učenicima koji imaju primjereni program odgoja i obrazovanja. Najčešće su to redoviti program uz individualizirane postupke i redoviti program uz prilagodbu sadržaja i individualizirane postupke. Međutim, što ako dijete ima posebni program uz individualizirane postupke i ostvaruje ga u redovitom razrednom odjelu? Vrlo je rijetko i neuobičajeno, ali ima i toga.

Kakav je postupak i na koji način to funkcionira, pokušat ću objasniti u ovom članku.

Učenik je u prvi razred upisan i dobio je redoviti program uz prilagodbu sadržaja i individualizirane postupke iz Hrvatskog jezika, Matematike, Engleskoga jezika i Prirode i društva.

Budući da učenik prema orijentacijskoj listi ima specifične teškoće – lake intelektualne teškoće i poremećaj jezično-govorne komunikacije (poremećaj glasa, jezične teškoće, poremećaje govora), prilagodba sadržaja u praksi nije funkcionirala. U razred je bilo uključeno dijete koje ostali učenici nisu razumjeli, koje je teško govorilo i izgovaralo riječi, a rečenice nisu postojale!

Prvi razred prošao nam je u prihvaćanju učenika i njegovih specifičnosti. Djeca u prvom razredu nisu odmah spremna prihvatiti različitosti, a osobito ne učenika kojeg ne razumiju i koji pažnju na sebe privlači na uznemirujući način.

Vrlo je važno bilo što su roditelji učenika, koji se školuju po redovitom programu, na roditeljskom sastanku upoznati s primjerenim oblikom školovanja pa su mi puno pomagali tako što su svakodnevno razgovarali  s djecom kod kuće (u početku je bilo puno pritužbi na ponašanje, upita zašto on ima manje zadaće, zašto on nešto ne mora i slično).

Ni učenik koji se školuje po PP-u nije bio zadovoljan što su njegovi zadatci uvijek drukčiji. Teško je prihvaćao drukčiji nastavni listić, često odbijao suradnju, ali je pokušavao biti isti kao „oni“. Nije prepoznavao niti jedno slovo, ali bi sve s ploče uredno prepisao u bilježnicu (nisam to zahtijevala, ali on je želio).

Bio je uvijek najbrži. Trudio se i želio postići što bolje rezultate. Do kraja prvoga razreda radili smo na govoru, izgovoru riječi, glasova pa i rečenica, razumijevanju, uključivanju u skupne radove, igre.

Ulagala sam maksimalan trud u njegovu odgojnu integraciju. I bila sam uspješna. Međutim, na kraju nastavne godine mnogi bi si postavljali pitanje: Jesam li mogla bolje? Moj odgovor je da nisam!

Prilagodba nastavnih sadržaja u praksi nije funkcionirala, ali sve ostalo jest.

Učenici su ga prihvatili. Igrali su se s njim. Ispravljali su spontano njegov govor. Trudili se razumjeti ga. Objašnjavali su mu strpljivo pravila igre. Pomagali mu tijekom sata (iako je svaku pomoć u početku odbijao). Uključivali ga u skupne radove.

Činjenica je da učenik nastavne sadržaje nije mogao svladati i uz prilagodbu. Imala sam sreću što je naša pedagoginja stručna, sposobna i uvijek za suradnju, bila upućena u sve što smo radili. Budući da škola nema defektologa i psihologa, nas smo dvije bile prepuštene same sebi (nažalost, ali tako je u našem obrazovnom sustavu).

Pedagoginja je predložila da učenik ide na ponovno testiranje. Postupak je pokrenut i učeniku se izdaje rješenje o školovanju po posebnom programu u redovitom razrednom odjelu i to za sve nastavne predmete.

I što sada?

Učenik kreće u drugi razred.

Ne zna čitati i pisati. Zna brojeve do deset (samo ih prepoznaje).

Za njega je trebalo izraditi poseban nastavni plan i program.

Kako inače ne volim pisanje papira radi zadovoljavanja forme, željela sam to odraditi na najbolji mogući način. Nisam znala kako. Pokušavala sam dobiti pomoć stručnjaka, institucija, ali svi mi, koji radimo u prosvjeti, znamo kako to funkcionira (i da, ponekad to stvarno treba i reći naglas).

Dobivala sam odgovore da se obratim ovom ili onom, da pogledam ovaj ili onaj pravilnik (budimo realni, to sam prvo napravila i svatko bi!), ali pomoć nisam našla.

„Moja“ pedagoginja (jedina osoba koja mi je pomogla jer joj je stalo do učenika) uspjela je stupiti u kontakt s edukacijskim rehabilitatorima koji su nas uputili na Nastavni plan i program odgoja i školovanja učenika s teškoćama u razvoju.

Prema tom nastavnom planu, učenik je u drugom razredu morao imati šest sati Hrvatskoga jezika, četiri sata Matematike, tri sata Prirode i društva, dva sata Tjelesne i zdravstvene kulture, dva sata Likovne kulture i jedan sat Glazbene kulture.

Kako „na papiru“ sve mora „štimati“, krenula sam u izradu godišnjega plana za učenika. Detaljno, poštujući sve njegove specifičnosti, izradila sam njegov GiK.

U praksi, to je samo stajalo na papiru čitavu godinu uz bilješke  – što, zašto i kako nije realizirano. Bitno je da piše! Budući da je učenik dobio sat više Hrvatskoga jezika i Prirode i društva, ravnateljica mi je potpisala odluku o dva prekovremena sata.

Kada bi redovni učenici imali Engleski jezik, mi smo odrađivali ova dva sata (učenik, prema NPiP za učenike s teškoćama, nije pohađao nastavu Engleskog jezika).

Na redovnoj nastavi bilo je izrazito teško naći način kako bi se sadržaji s redovnim učenicima uskladili sa sadržajima posebnoga programa.

Kako raditi istovremeno tablicu množenja i brojeve do dvadeset?

Kako istovremeno pisati pisanim slovima na ploču, a imati i za učenika po PP-u napisano? Kako učenike naučiti što tko piše i kada?

Kako raditi dvije stvari istovremeno?

Odgovor je – teško!

Kroz sljedećih nekoliko mjeseci uspostavili smo „razrednu ravnotežu“.

Morala sam sama pronaći model kojim će sve potrebe redovnih, ali i učenika, koji se školuje po posebnom programu, biti zadovoljene.

U drugom su razredu svi učenici naučili tko, što i kada piše. Pisanim slovima prepisivali su sve što je bilo napisano pisanim slovima, a ono što sam pisala tiskanim za učenika po PP-u, prepisivali su pisanim slovima. Pisanje priprema i dnevno planiranje bilo je potpuno beskorisno, ali na papiru je „štimalo“.

Do vremena korone uspjela sam ga naučiti šesnaest velikih tiskanih slova i zbrajati i oduzimati do dvadeset (kroz šest mjeseci i isključivo uz zbrajalicu).

Domaće sam zadaće zadavala, ali one su bile na bazi jednoga ili dva zadatka.

Roditeljima sam stalno ponavljala da trebaju s njim vježbati prepoznavanje naučenih slova. I to je nekako išlo.

Međutim, onda je došlo do zatvaranja škola zbog epidemije i tada je sve stalo. Snimala sam lekcije, svakodnevno slala različite nastavne materijale, ali pomaka nije bilo. Sve su zadaće bile odrađene i poslane, ali…

Kada smo se u petom mjesecu vratili u školu, činilo se kao da smo se vratili na početak drugoga razreda.

I tako, sve ispočetka.

Zaboravio je slova, ponavljali smo sve od starta. Budući da se učenik školuje po posebnom programu, nastavni se sadržaji rade dok ih učenik ne savlada. Do kraja nastavne godine uspjeli smo ponoviti naučena slova (samo na razini prepoznavanja) i brojeve do dvadeset.

Učenik je razred završio s odličnim uspjehom (vrednovala sam ono što je usvojio, a što nije, nisam vrednovala nego sam nastavljala raditi iste sadržaje dok ih ne usvoji).

Jesam li mogla bolje? Mislim da nisam.

Je li on mogao bolje? Mislim da nije.

Učenik je ove školske godine u trećem razredu. Opet je za njega izrađen poseban program, ali ove godine nisam toliko strahovala hoću li ostvariti ono što piše.

Ove godine radimo Hrvatski jezik uz udžbenik „Abramović, Danijela i Grozdek, Višnja: 2014. Početnica 1, Školska knjiga, Zagreb“.

Puno mi je lakše jer moram manje materijala pripremati za rad.

Ove sam godine shvatila da bolje i lakše pamti slova ako u radu koristimo računalo pa sam počela u raznim alatima izrađivati sadržaje samo za njega.

Nadam se da će ovo biti uspješna metoda.

Zahtijeva puno pripreme od učitelja, ali se isplati kad vidim da učenik napreduje. Počeo je čitati slogove (samo s poznatim slovima, naravno). Naučio je pisano zbrajati dvoznamenkaste brojeve.

Počeli smo danas s tablicom množenja, a kako će nam ići, trenutno ne znamo.

Ono što sam naučila i prihvatila kao učiteljica učenika koji se školuje po posebnom programu,  jest da treba poticati i pohvaliti svaki njegov, pa čak i najmanji korak.

?  Svi moji učenici raduju se svakom njegovu uspjehu.

?  Njemu je jako važno kada ga hvale i potiču. Imamo dobrih dana, ali i loših.

?  Sretni smo što ga imamo u razredu i on je sretan što ima nas!

?  Najvažnija je lekcija koju smo u prethodnom razdoblju svi zajedno izvukli, jest da nema odustajanja!

U svim oblicima nastave i prema svim programima, redovitim, individualiziranim, prilagođenim i posebnim, kao i inače u životu, neminovni su usponi i padovi! Važno je naučiti podići se i nastaviti dalje. To je vrijedna lekcija koju smo djeci dužni prenijeti, usput se i sami toga prisjećajući. Ponavljanje je, a to svi koji podučavamo najbolje znamo, majka znanja!

■  Piše: Željka Ditrih, učiteljica savjetnica ■  OŠ Stjepana Antolovića, Privlaka  ■