Nova zbirka pjesama žanrovski varira između pjesama u prozi i lirskog dnevnika i nastavak je poezije spiritualne i domoljubne tematike kakvu je pisao u zbirci Theurgija.
Nomadizam
U Uzgonu se zrcale raznoliki kulturni, religijski i jezični utjecaji asimilirani tijekom bogate diplomatske karijere u Velikoj Britaniji, Indiji i Šri Lanki, Egiptu, Japanu, Koreji i Brazilu. Posljednje dvije godine Štambuk živi kao veleposlanik u Teheranu, pa su tako u Uzgon uključene mnoge iranske referencije i motivi. Nema zemlje u kojoj je djelovao a da u njoj nije ostavio trag, no još je mnogo važnije što je svaka od kultura s kojom je došao u dodir ostavila snažan pečat u njegovim stihovima i knjigama. Štambukov civilizacijski nomadizam, isto tako, redovito je isprepleten hrvatskim motivima.
Novi je ciklus u svojemu pjesništvu Štambuk započeo 2017. objavivši u biblioteci Rukovet Školske knjige Theurgiju, zbirku poetskih zapisa koja je izrasla kao rezultat nomadske sudbine autora i nomadske estetsko-ekspresivne orijentacije pjesnika. Cijela je nastala u inozemstvu, u tuđini i – uza sva nastojanja duhovne aklimatizacije i fatalističke pomirenosti s novim ambijentima – najdublje je impregnirana čežnjom za domovinom, potrebom da se prekine idealna pupkovina s izgubljenim zavičajem. Nomadska bi mogla biti i po miješanju stečevina modernističke tekstualnosti, žanrovski se smještajući između pjesme u prozi i lirskog dnevnika, između unutarnjega monologa i katkad gotovo automatskog pisanja.
Motivsku vrevu i diskurzivnu razbarušenost Štambuk nastoji ukrotiti čvršćom, pa i hotimice standardiziranom formom. U Theurgiji je ujedinio četiri zbirke pjesama s po osamdeset pjesama u prozi (Hram u stijeni, Božanske česti, Upućenik i Ne hrli k zvijezdi, budi zvijezda), a u Uzgonu to isto čini s četiri ciklusa – Čemer gora, Mare Mortuum, Refugium i Damavand.
Geometrijska pravilnost
Knjiga Theurgia sastavljena je od četiri ciklusa, svaki ima točno osamdeset čestica, a svaka čestica pokriva približno jednak pravokutnik, kadar od trinaest do šesnaest redaka. Stroga arhitektura, prava struktura, numerička i geometrijska pravilnost rasporeda građe svjedoči o pretenziji svojevrsnog svođenja računa s jednim dijelom doživljajnosti i refleksivnosti.
Uzgon je usložnjen od 320 poetskih čestica, složenih u pravokutnik što na stranici zauzima dvadesetak redaka. U toj pjesničkoj zbirci Štambuk leti još bliže nadzemaljskoj svrsi. U Uzgonu detaljizira i konkretizi[1]ra velike priče – o Bogu, domovini, narodu, obitelji i zavičaju, a suvremen kaotični i apokaliptični svijet nadilazi duhovnim „uzgonom“ i nadom u civilizacijsku i poetsku preobrazbu. Kombinirajući referencijalnost i visoku fikcionalnost, intertekstualnost i naglašenu subjektivnost, jezični ludizam i povišenu intonaciju, Drago Štambuk stvorio je uspjelu i vrlo vrijednu poeziju. [Iz pogovora Davora Šalata]
Sadašnjost nas pritišće kao mlinski kamen
„Velepošast krunatog virusa sabila je odavna smanjujući svijet u mišju rupu. Raspada se sustav koji poznajemo, a novoga još nema na vidiku; svi se trude vidjeti budućnost, no ona je zamagljena, mutna i uglavnom zloguka; virtualna je i prepuna prijetnji tehnološkoga i robotizirajućeg, otuđujućeg napretka. Sadašnjost nas pritišće kao mlinski kamen. U svijetu koji postaje sve tješnji, ne proširimo li svoja srca, ne dademo li oduška plemenitim nagonima i prostora uzgonu, ne zazovemo li solidarnost i pružimo ljubav jedni drugima kao kruh svagdašnji, nećemo opstati”, izjavio je u povodu izlaska zbirke Uzgon Drago Štambuk.
