Kao vrsta, živimo mnogo dulje nego ikad prije, ali ne i mno­go bolje. U prošlom smo stolje­ću uspjeli namaknuti dodatne godine, ali ne i dodatni život – barem ne život vrijedan življenja. Zato će mnogi od nas – pomislivši na život do stote – odmah reći „Bože sačuvaj”, jer smo vidjeli da ta posljednja desetljeća u većini slučajeva ne izgledaju nimalo primamljivo.

U 10:00 sati ■ David A. Sinclair, Matthew D. Le Plante: ŽIVOTNI VIJEK – ZAŠTO STARIMO, A NE MORAMO ■  Knjigu će predstaviti urednica Sonja Miličević Vukelić i međunarodna savjetnica za prehranu Ivana Petrušić.

Respiratori i kokteli lijekova. Slomljeni kukovi i pele­ne. Kemoterapija i zračenje. Operacija za operacijom, nakon operacije. I bolnički ra­čuni; moj Bože, bolnički računi! Umiremo polako i bolno. Ljudi u bogatim zemljama često provedu cijelo desetljeće ili dulje u patnji vukući se do kraja života iz bolesti u bolest. Držimo da je to normalno. S ob­zirom na to da se životni vijek neprekidno produljuje i u siromašnijim zemljama, to će postati sudbinom i dodatnih milijardi ljudi. Kako je zamijetio dr. Atul Gawande, naši uspjesi u produljivanju života doveli su do toga da je „umiranje postalo medi­cinska djelatnost”.

Obećavajuće terapije

A što ako tako ne mora biti? Što ako možemo dulje biti mlađi? Ne godinama, nego desetlje­ćima? Što ako te posljednje godine ne budu tako strašno drukčije od prethodnih? I što ako – čuvajući sebe – čuvamo i svijet? Možda više nikada nećemo moći imati šest godina, ali dvadeset šest ili trideset šest? Kako bi bilo kad bismo se i poslije u životu mogli igrati poput djece ne mareći odmah za stvari koji­ma se odrasli moraju baviti? Što ako sve ono što smo u tinejdžerskim godinama morali potisnuti uopće nije trebalo tako potiskivati? Što ako u dvadesetima i ne trebamo biti baš tako napeti, a u tridesetima i četrdesetima ne osjećati se već sredovječnima? Što ako u pedesetima poželimo početi sve ispočetka i ne vidimo ni jedan razlog zašto to ne bismo učinili? Ili ako se u šezdesetima ne izjeda­mo hoćemo li išta ostaviti za sobom, nego to tek počinjemo stvarati? Što ako nas ne treba zabrinjavati što sat otkucava? I što ako vam kažem da nas uskoro – zapravo već vrlo brzo – i neće zabrinjavati?

Otkako znam za sebe, htio sam shvatiti zašto starimo. No traženje začetka slože­noga biološkog procesa je poput potrage za izvorom rijeke: nije nimalo lako. U tom sam traženju krivudao ulijevo, udesno, a bilo je i dana kad sam htio odustati. Ipak, ustrajao sam. Na tom sam putu naišao na mnoštvo pritoka, ali sam i dospio do neče­ga što bi mogao biti izvor. Na stranicama ove knjige izložit ću novu ideju o razvojnoj evoluciji starenja i kako se to uklapa u ne­što što nazivam informacijskom teorijom starenja. Priopćit ću vam i zašto sam sklon starenju pristupati kao bolesti – najčešćoj od svih bolesti – prema kojoj se ne samo može, nego se i treba agresivno ponašati. Time se bavi prvi dio ove knjige. U drugom ću vas dijelu upoznati s koracima koje je već sada potrebno poduzeti – novim terapijama u razvoju – i koji bi mogli usporiti, zausta­viti ili obrnuti starenje, okončati onu vrstu starenja kakvu poznajemo. Da, potpuno sam svjestan mogućih implikacija izraza „okončanja one vrste starenja kakvu pozna­jemo”, pa ću se zato u trećem dijelu poza­baviti mnogim mogućim budućim scenari­jima koje bi takve aktivnosti mogle izazvati i predložiti put u budućnost koju možemo s veseljem očekivati, u svijet u kojemu do produljenog životnog vijeka možemo stići sve boljim zdravim vijekom, sve dulji dio života provesti bez bolesti ili invalidnosti.

Povijesna prekretnica

Očekuje nas produljenje vitalnosti – da­kle, ne samo godina života nego i aktivnih, zdravih i sretnih godina. Stiže brže nego što većina ljudi očekuje. Već kad danas rođe­na djeca dospiju do srednje dobi, Jeanne Calment vjerojatno više neće biti među stotinu najstarijih ljudi svih vremena. A na prijelazu u sljedeće stoljeće, osoba koja će umrijeti u sto dvadeset drugoj, moći će reći da je proživjela bogat, ali ne i osobito dug život. Stotinu dvadeset godina tada više neće biti iznimna, nego očekivana starost, toliko uobičajena da je i nećemo zvati dugo­vječnošću; zvat ćemo je jednostavno „živo­tom”, sa žaljenjem se osvrćući na vremena kad nije bilo tako. Koja je gornja granica? Mislim da je i nema. Mnogi se kolege slažu s time. Nema biološkog zakona koji kaže da moramo starjeti. Oni koji kažu da ga ima, ne znaju o čemu govore. Vjerojatno smo još daleko od svijeta u kojem je smrt rijet­kost, ali ćemo je uskoro moći odgurivati sve dalje i dalje.

A, zapravo, sve je to neizbježno. Na vidiku su produljene, zdrave životne dobi. Istina, cijela povijest čovječanstva navodi na su­protno. Znanost produljenja trajanja života baš u ovom stoljeću tvrdi da su prethodne slijepe ulice loši savjetnici. Potreban je vrlo radikalan pristup da bi se uopće počelo raz­mišljati što bi to značilo za ljudsku vrstu. Ništa nas u milijardama godina naše evolu­cije nije pripremilo za tako nešto, pa je zato i tako lako, čak i privlačno, povjerovati kako to jednostavno nije moguće. To su ljudi mi­slili i o letenju – sve dok netko nije poletio. Kao da su i danas braća Wright ponovno u svojoj radionici, nakon što im je letjelica uspješno preletjela dine Kitty Hawka. Svijet će se promijeniti. Baš kao u danima prije 17. prosinca 1903., i danas je većina čovječan­stva nesvjesna onoga što se zbiva. Tada jed­nostavno nije bilo podloge za razmišljanje o ideji kontroliranog, motorom pogonjena leta, pa je takvo što nalikovalo na fantastič­nu, magičnu priču. A onda su uzletjeli. I ni­šta više nije bilo kao prije. Sad smo iznova na povijesnoj prekretnici. Ono što se dosad činilo magičnim, postat će stvarno. Ovo je vrijeme u kojem će čovječanstvo redefini­rati moguće; vrijeme u kojem neizbježno više nije neizbježno. Jednako tako, ovo je vrijeme u kojem ćemo redefinirati značenje pojma čovjek jer ovo nije samo početak re­volucije nego i evolucije.

Novi standardi

Dogodi li se medicinska revolucija, a mi se nastavimo kretati dosadašnjim linearnim putom, prema nekim će procjenama polo­vica sve djece danas rođene u Japanu živjeti dulje od 107 godina. U SAD-u živjet će dulje od 104 godine. Mnogi istraživači smatraju ta predviđanja preoptimističnima, no ja ne mislim tako – možda su čak i previše opre­zna. Odavno sam rekao kako – čak i samo s nekim od obećavajućih terapija i tretma­na – nije nerazumno očekivati za bilo koga tko je danas živ i zdrav da doživi sto godina u dobrom zdravlju – aktivan i angažiran na razini koja se danas očekuje od pedese­togodišnjaka. Sto dvadeset je već poznata potencijalna dob, no nema razloga misliti kako to moraju biti samo iznimke. Javno tvrdim, djelomice kako bih to istaknuo, a djelomice i jer sam u mogućnosti vidjeti što nas čeka, da bismo mogli živjeti s prvim svjetskim stopedesetgodišnjacima. Dosegne li reprogramiranje stanica predviđene mo­gućnosti, životni vijek od sto pedeset godina do kraja ovog stoljeća možda više neće biti nedostižan. U trenutku dok ovo pišem, na ovom planetu nema nikoga – barem ono­ga čija se dob može utvrditi – starijeg od 120 godina. Zato će proći barem nekoliko desetljeća prije nego što ćemo moći znati jesam li imao pravo, a moglo bi proći i 150 godina prije nego što netko prekorači taj prag. A u sljedećem stoljeću? I onom nakon toga? Nije nimalo pretjerano očekivati da će jednoga dana 150 godina biti standard. Ako je teorija informacije starenja ispravna, možda neće biti gornje granice; epigenom bismo potencijalno mogli resetirati u be­skonačnost. Mnogim je ljudima to zastra­šujuće, i to treba razumjeti. [ – ulomci iz knjige Životni vijek ]

O AUTORU ■ DAVID A. SINCLAIR svjetski je pri­znat znanstvenik i profesor genetike na Medicinskom fakultetu na Sveu­čilištu Harvardu. Jedan je od vode­ćih inovatora svoje generacije. Član je uprave američkog Saveza za istraživa­nje starenja (AFAR) i primio je više od 35 nagrada za svoja revolucionarna znanstvena otkrića. Uvršten je među pedeset najutjecajnijih stručnjaka u zdravstvu (2018.).