Kako to mislite da u školi ne treba zadavati prepisivanje teksta, predlagati i prozivati, i zašto ne treba više puta ispravljati ili mijenjati napisano?

Zašto arhitekt, na primjer, prvo radi skicu pa crtež, zatim o njemu raspravlja sa svima, dobiva gomilu primjedbi te potom dvadeset puta prerađuje crtež ne bi li postigao savršenstvo? Zašto urednik knjige prepravlja rukopis deset puta prije nego što knjiga dobije konačni izgled i bude puštena u tisak? Čak i u sportu daju tri pokušaja i izabiru najbolju izvedbu, a ne srednju. A u skoku udalj sportaši imaju čak šest pokušaja.

• Samo nesretni učenik mora odgovarati odmah, brzo i isprve. A kada malo zastane, odmah dvojka, nije dobro, uništen život.

Odakle takva nepravda i nerazumijevanje za ono što čini proces učenja? Kad bi učenik, radi pripreme za život odrasle osobe, ovladao modelom višestrukih pokušaja, to bi bila priprema za stvarni život. Vježbanje potrebnih navika i vještina.

Učenje – to nije proces za koji se dobiva ocjena. Ili si naučio ili nisi. Učenje je proces u kojem si se nekoliko puta ispravljao, poboljšao svoj rad, odolijevao mukama stvaralaštva pokazujući snagu volje i razmišljajući o tome kako se usavršiti. Evo što je potrebno radikalno mijenjati u procesu obrazovanja.

U školi ne treba postizati ocjene, već idealan rezultat svakog učenika neovisno o broju pokušaja te davati učeniku onoliko pokušaja koliko mu je potrebno.

U tom bi slučaju djeca bila podijeljena u dvije kategorije. Jedni će težiti usavršavanju, povećanju kvalitete svoga znanja, pamćenja. Drugi će pak reći „umoran sam, ne mogu više” i to će također biti rezultat znanja i karaktera, ali i odgovor na pitanje na kakav će posao takav učenik kasnije biti primljen.

………………

NAPOMENA

• Uaua – ukrajinska internetska enciklopedija obitelji i odgoja.
• Vladimir Spivakovski – autor knjige „Množenje rezultata” i osnivač prve privatne škole u Ukrajini.
• Izvor: uaua.info