… instalater grijanja i klimatizacije, rukovatelj samohodnim građevinskim strojem, zatim graditeljstva – podopolagač, fasader, zidar, krovopolagač, tesar, keramičar, armirač, klesar te ostalih usluga – soboslikar, pismoslikar, autolakirer, dimnjačar, staklar – i imamo 16 različitih programa koje trenutačno pohađa 261 učenik u 17 razrednih odjela. Najmanji je razred u dualnom obazovanju s deset učenika, a u ostalim je razredima od 13 do dvadesetak učenika – rekao nam je ravnatelj škole Anto VIDOVIĆ, predstavljajući ustanovu kojoj je na čelu i koja je svojom tradicijom obilježila povijest ovih prostora, jer je obrtničko školstvo u Zagrebu prisutno još od 1882. godine. Do 1991. škola je bila dio velikoga Građevinskog centra koji je tada rasformiran i od njega su nastale čak četiri srednje škole i učenički dom.

Zanimljivo je da je prije samo četiri godine škola imala 420 učenika, a da je danas njihov broj prepolovljen i to najviše zbog iseljavanja, jer cijele radničke obitelji odlaze u inozemstvo, a učenici uglavnom dolaze iz te populacije pa onda odsele zajedno s roditeljima.

– Upisna politika nije najbolje osmišljena, jer kad je manjak djece onda se i gimnazije pune kandidatima koji ih ne bi trebali upisivati, jer nisu određeni bodovni pragovi za pojedine vrste srednjih škola, pa onda na kraju doista oni koji se ne uspiju upisati ni u jedan četverogodišnji program dođu k nama. Kad bi bili pragovi, onda bi i u našu školu dolazili učenici s boljim ocjenama, a ovako upisujemo učenike s dosta niskom razinom znanja i slabim ocjenama iz osnovne škole. To su uglavnom učenici iz socioekonomski slabijih obitelji, nerijetko i s poremećajima u ponašanju. I sve je više učenika u prilagođenom odnosno individualiziranom programu. – kaže ravnatelj Vidović i dodaje – Njihove su ocjene pri upisu prilično niske, na svaki ih način nastojimo pokrenuti, jer oni vole raditi, nisu toliko motivirani za teorijske predmete i bubanje činjenica, ali doista vole raditi sve vezano za struku, a i mnoge stvari koje struku nadilaze. I zato im pokušavamo ponuditi različite sadržaje i programe mimo redovite nastave kako bismo im otvarali vidike, usmjeravali ih u najrazličitija područja, razvijali njihove socijalne vještine, pomogli im da izrastu u dobre građane koji će već nakon trogodišnje strukovne škole moći tražiti i dobiti posao i živjeti od svoga rada, jer se obrazuju u zanimanjima koja su na tržištu radne snage prilično tražena.

Škola je od jeseni uključena u eksperimentalnu provedbu dualnog sustava obrazovanja pa sada budući staklari i dimnjačari imaju mogućnost obrazovati se u klasičnom i u dualnom sustavu.

– U dualnom eksperimentalnom programu upisali smo tri staklara i sedam dimnjačara. Dobra je ideja, ali nekako mi se čini da je sve napravljeno prenaglo, jer su iz općeg obrazovanja uklonjeni povijest, geografija i biologija, a tjelesna i zdravstvena kultura smanjena je za jedan sat tjedno, što je takuođer apsurdno. Dualni sustav već smo imali i sad opet iznova sve radimo, a pozitivno je to što se ipak nešto pokrenulo, jer su programi iz 1996. godine i u njima je mnogo sadržaja koji su odavno zastarjeli. Recimo, kod soboslikara gips odavno nije materijal koji se upotrebljava, a mi stalno pričamo o gipsu. Zato je dobro da se nešto pokrene i promijeni.

No, glavni su nam problem radionice i njihovo opremanje. Recimo, zidari nemaju dovoljno sirovina i stalno radimo u suhozidu. Učenici u radionici miješaju pijesak, cement i ostale sastojke, ali ne i vodu i slažu cigle da bi vidjeli kako to sve treba izgledati, ali bez žbuke koja bi sve povezala i stvorio se stvarni zid. Moramo opremiti i radionice za staklare i dimnjačare koji su u dualnom sustavu, ali još čekamo novac koji nam je obećan. Nešto novca sami priskrbimo od obrazovanja odraslih koje izvodimo u školi, a racionaliziramo i s odlascima na stručna usavršavanja, jer radije ne odemo na neki stručni skup kako bi ostalo novca da možemo nabaviti materijal za školske radionice. Sudjelovali smo i u nekim europskim projektima pa su učenici putovali na dvotjedne stručne razmjene u Njemačku i Italiju, a nadamo se da ćemo i preko takvih projekata ubuduće uspjeti osigurati i dio opreme i repromaterijala za školske radionice. Svjesni smo da u proračunu nema novca za te namjene, ali mislim da bi za škole ipak trebalo osigurati neophodnu opremu – objašnjava ravnatelj Vidović te nastavlja:

– Nastava je potpuno stručno pokrivena, jer nastavnici struke mogu predavati više predmeta i to je sretna okolnost i za njih i za školu. Škola je inače takoreći muška, ali imamo trenutačno šest djevojaka koje uglavnom upisuju programe staklara i pismoslikara. Lani smo imali jednu učenicu koja je završila program za fasadere, a prije nje imali smo dvije bageristice. Imamo i jednu buduću dimnjačarku.

Pratimo učenike kad završe trogodišnji program. Neki pokušaju nastaviti školovanje u četverogodišnjem programu, ali to je prezahtjevno za njih, jer je previše razlikovnih ispita koje moraju polagati. No, mnogi se odmah nakon završetka školovanja zaposle kod majstora kod kojih su bili na naukovanju, a naknadno se onda u sustavu obrazovanja odraslih lakše doškoluju ili dokvalificiraju u svom zanimanju – kaže ravnatelj Vidović.

PRIPREMA ZA ŽIVOT

Karmen MILARDOVIĆ profesorica je stručnih predmeta i predaje staklarima, zanimanju koje je traženo, ali je svake godine slab odaziv učenika na upisima.

Karmen Milardović, Enes Subašić i Nina Bajrić Blažeković

……………….

– Djeca katkad misle da je posao staklara samo postavljanje prozora, ali ima tu i puno građevinskih poslova kao što su staklene fasade, liftovi, stepenice, uramljivanje slika, ali i kreativnih poput izrade mozaika, oslikavanja stakla. Sve im to želim pokazati, da bi svoju struku vidjeli puno šire od onih najjednostavnijih poslova. Još nam radionica nije opremljena. I u takvim uvjetima mi im pružamo najviše što možemo, uvodimo ih u nove tehnike obrade stakla, potičemo ih da budu kreativni i moram reći da učenici vole raditi sa staklom. Nisu baš za teorijsku nastavu, ali praktičnim radom svladavaju i teoriju, jer kroz radni proces prepoznaju sve ono što su slušali na nastavi. Posjećujemo izložbe, sudjelujemo na školskim prezentacijama i oni uvijek rado pokazuju to što rade, a onda tu ima i pečenog stakla, vitraja, mozaika – kaže profesorica Milardović.

Profesorica likovne kulture Nina BAJRIĆ BLAŽEKOVIĆ već petnaest godina radi u školi na koju je jako ponosna.

– Obrazujemo kadrove koji su vrlo ranjivi, djecu koja dolaze iz različitih socijalnih sredina, čije su ulazne sposobnosti dosta loše. A u konačnici, u našim programima od njih stvorimo kvalitetne ljude i stručnjake. Predajem ličilačkim zanimanjima – soboslikarima, pismoslikarima i autolakirerima. Pismoslikar je zanimanje vezano za izradu reklama i natpisa pa je možda i nepoznanica djeci, ali to je kreativan posao, jer se odnosi na različite tehnike izrade reklama, tendi, prometne signalizacije, izloga, džambo-plakata, a ne samo na njihovo postavljanje. Težište nam je da učenike pripremimo za sve faze budućega rada, pa i za dizajnerski dio posla. Njegujemo kod njih i suvremene, ali i klasične tehnike poput izrade murala, dekoracija na zidovima, šablonskih ukrasa, zračnoga kista i sve to je učenicima atraktivno. Pokušavamo biti ukorak s vremenom, nastojimo imati i dobru suradnju s poslodavcima tako da smo u oba modela obrazovanja odškolovali puno samosvjesne djece od kojih se barem polovica zaposli odmah nakon završetka školovanja.

U zanimanjima kojima predajem ima puno kreativnosti i taj se dio kod njih može potaknuti i razvijati. Učenici su zainteresirani, vodimo ih na izložbe, imamo mnogo terenskoga rada. U dvorcu Lukavec izrađivali smo klasične freske, imali smo noć muzeja na kojoj smo izložili učeničke i radove profesora, a najzanimljivije je to da smo ostvarili tri europska projekta – dvaput smo išli s učenicima u Frankfurt i jednom u Veronu – što je bio velik korak u unaprjeđenju struke i lijepo iskustvo za učenike koji su dva tjedna boravili u tamošnjim školama, družili se i gledali kako to njihovi vršnjaci rade, upoznavali su neke nove tehnike, posjetili škole koje su puno opremljenije od naše, ali bez obzira na taj materijalni segment naši se učenici jako dobro snalaze u novim situacijama, očito i zato što u školi dobivaju kvalitetna i široka predznanja. Vrlo se brzo prilagode i snađu kod poslodavaca, iako obrazovanjem neke tehnike rada nisu svladali do najsitnijeg detalja, ali uvijek im nastojimo različitim programima dati i ono što će im koristiti u budućem radu – kaže profesorica Bajrić Blažeković.

ČUVAMO DJECU OD ULICE

Profesor u sektoru osobnih usluga Enes SUBAŠIĆ predaje uglavnom dimnjačarima, iako ni sanjao nije da će nakon godina rada u Brodarskom institutu završiti među budućim dimnjačarima u strukovnoj školi.

– Jedno vrijeme bilo je jako malo upisanih učenika, a sada ih imamo dvadesetak i izazov je bio i osmisliti program za dimnjačare, ali smo napravili pozitivan pomak u tom zanimanju. Obrazovali smo stotinjak učenika u posljednjih desetak godina i to je postalo jedno od najatraktivnijih zanimanja u školi. Puno je učenika sa socijalnim problemima koji ih opterećuju i njima puno znači ako ih potičemo, stvaramo korektnu atmosferu, dajemo im osjećaj vrijednosti. Iskustvo rada u školi za mene je nešto posebno i doista se izvrsno osjećam.

Struktura učenika pri upisu nije sjajna, ali se trudimo dati im najviše što možemo. Jako je važno pružiti im toplinu, ponuditi im programe izvan redovite nastave. Najveća je stvar to što im jačamo samopouzdanje, jer mi smo škola koja čuva djecu od ulice. Kad uzmete u obzir kakve probleme u životu imaju, to su osobe koje bi mogle završiti na ulici. Imamo jako dobre profesore koji imaju senzibilitet i znaju što je potrebno da se takvoj djeci podigne samopouzdanje, da osjete da su vrijedni članovi društva. Učenicima uvijek kažem da gimnazijalci imaju puno više znanja, ali da oni znaju raditi, da razumiju stvari, da razmišljaju drukčije i kvalitetnije, a s 18 su godina u poziciji da mogu zarađivati za život. I kod njih je razvijena inventivnost, osjećaji i puno bolje se snalaze u životu, imaju svoje tvrtke i razvijaju se kroz obrazovanje. Ta djeca ne vole učiti, ali imaju mnoge druge kvalitete i ono što rade rade s ljubavlju, interesom i puno se trude. Sva znanja im prenesemo, a onda uz praktičan rad to potvrđuju, svladaju i trajno usvoje. I mi nastavnici s učenicima i učimo i profesionalno se razvijamo – rekao je profesor Subašić.

– Učenike pokušavamo privući na najrazličitije načine, učiniti im obrazovanje što lakšim i zanimljivijim. Djelatnici škole doista se trude i ulažu puno vremena, znanja i ljubavi da bi učenicima ponudili što više. Pokrenuli smo i školsku televiziju, već petu godinu učenici rade i školski list, kolegica iz hrvatskog jezika pokušava pokrenuti i dramsku družinu. Ove školske godine napravili smo kalendar koji je vjerojatno jedinstven po tome što su ga radili učenici. Imamo i sportske aktivnosti i sudjelujemo u nogometu, košarci, stolnom tenisu na gradskim natjecanjima, a dosta naših učenika aktivno je u sportskim klubovima.

Lani smo sudjelovali i u Noći muzeja pa smo u prostoru škole izložili radove umjetnika, naših profesora, ali i učenika. U jednom danu školom je prošlo više od 600 posjetitelja. Naši autolakireri izložili su umjetnički obojene poklopce motora automobila i zaštitne kacige oslikane najsuvremenijom metodom zračnoga kista i sve je to izazvalo veliku pozornost njihovih vršnjaka iz drugih škola. Tako i učenici mogu pokazati svu svoju raskoš i svjedočiti o tome da rade prave stvari, suvremene, zanatski vrlo zahtjevne.

Doista im u školi želimo otvarati horizonte. Zašto se ne bi bavili glumom, pisali stihove ili novinarske tekstove? Sve to potiče i njihovu kreativnost koja će im trebati u svakodnevnom radu, jer nije dovoljno biti soboslikar a ne igrati se bojama, pismoslikar a ne dizajnirati neke reklame, tende, biti staklar a ne pokušati raditi mozaike od stakla, vitraje ili neke uporabne predmete od stakla a ne samo znati ustakliti prozor. Zato od otpadoga keramičkog materijala naši učenici rade grbove gradova, ukrasne predmete, obnavljaju školske klupe. To je puno učinkovitiji način obrazovanja nego miješati žbuku od sastojaka, ali bez vode. Ili slagati suhozid, a da učenik nema priliku sazidati pravi zid u školskoj radionici. Želimo da im bude zanimljivo u školi koja nije tako zahtjevna te da s veseljem i motivirani dolaze na nastavu. I zajedno idemo na košarkaške utakmice, na hokej na ledu, obilazimo muzeje u gradu, gledamo kazališne predstave. Tako im dajemo i druge sadržaje i od njih zauzvrat dobivamo najbolje.

Današnji su učenici i naša tradicija obveze, koje nas nastavnike potiču na još kvalitetniji rad, kako s učenicima tako i na vlastitom stručnom usavršavanju. Težimo da škola bude mjesto gdje će učenici dolaziti radosni i odlaziti zadovoljni, onim zadovoljstvom koje svi osjetimo nakon napornog i kvalitetnog rada. A učenici nakon tri godine iz škole odlaze bogatiji ne samo za stručna znanja nego i kao zrele osobe širokih vidika i različitih interesa – zaključio je ravnatelj Anto Vidović. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Marijan Šimeg]