„Još samo pet minuta i zatim dođite na večeru!“, vikala bih iz kuhinje. Oni bi me ignorirali ili bi se ljutili.

Pet minuta poslije došla bih u dnevnu sobu te isključila TV / tablet-uređaj / neki drugi uređaj, očekujući od njih da u tišini prihvate moju odluku i da svi zajedno možemo uživati u lijepoj, tihoj večeri.

No uslijedila bi vika i izljevi bijesa, a večera bi se ohladila.

Shvatila sam da nešto nije u redu. Činila sam nešto pogrešno glede načina na koji sam pristupala tom problemu. Moja djeca nisu prirodno sklona izljevima bijesa, stoga me to iznenadilo. Nisam mogla shvatiti što učiniti da zaustavim viku i dreku na kraju svakog vremena provedenoga pred ekranima.

Željela sam naći način na koji bih mogla nježno isključiti svoju djecu s ekrana, vratiti ih u pravi svijet bez kontinuiranih poteškoća (jer to se događalo gotovo svake večeri), ali nisam znala kako. Zatim me prijatelj upoznao s jednim trikom koji je naučio od Isabelle Filliozat.

■  ZNANOST IZA EKRANA

Isabelle Filliozat klinička je psihologinja koja se specijalizirala za pozitivno roditeljstvo. Ona je autorica mnogih knjiga o dječjoj edukaciji, te autoritet za „nježno roditeljstvo“. Iz dana u dan moj se svijet mijenjao. Odjednom sam znala kako prekinuti njihovo vrijeme pred ekranima bez vike, izljeva bijesa, hladnih večera itd.

Ovo je njezina vrlo jednostavna metoda za završavanje vremena pred ekranima bez svađe.

Jeste li ikad ostali bez struje pri napetoj nogometnoj utakmici?

Je li vaše malo dijete ikada slučajno pritisnulo gumb daljinskog upravljača i ugasilo TV dok ste gledali neki uzbudljivi film?

Teško je izaći iz stanja užitka, a upravo je to ono što vrijeme pred ekranima stvara u našim mozgovima. Teško je za odrasle, a za dijete može biti užasno. Evo zašto.

Kada smo uronjeni u film ili igramo videoigru, na mentalnoj razini, mi smo u drugom svijetu. Ekrani djeluju hipnotički na naše mozgove. Svjetlo, zvukovi i ritam slika stavljaju mozak u stanje u kojem se osjećamo dobro i ne želimo činiti ništa drugo. Zasigurno ne želimo da se situacija promijeni.

U tim trenutcima naši mozgovi proizvode dopamin, neurotransmiter koji olakšava stres i bol. Sve je dobro – tj. tako dugo dok nam netko ne ugasi ekran. Razine dopamina u tijelu brzo i bez upozorenja padaju, što može, doslovce, stvoriti osjećaj boli u tijelu. Taj pad hormona i fizički šok koji slijedi u djece jest trenutak početka vike i dreke.

Nije važno to što smo s njima razgovarali prije i dogovorili se da će pred ekranima provesti 20 minuta ili nešto slično. Nama je to jasno i pošteno, ali djeci nije. Kada su ispred ekrana, djeca nisu u stanju misliti na taj način ili procesirati te informacije. Njihovi su mozgovi preplavljeni dopaminom. Isključivanje televizora može za dijete imati učinak poput šoka koji nastaje zbog fizičke boli. Iako mu vi ne nanosite fizičku bol, dijete se može tako osjećati, neurološki shvaćeno.

Nasilno prekidanje vremena pred ekranom može nanijeti bol djetetu. Stoga, umjesto toga da jednostavno pritisnete gumb, trik je u tome da ga ne odsiječete naglo od ekrana, nego da uđete u njegovu zonu.

■ IZGRADITE MOST

Kada odlučite da je dijete provelo dovoljno vremena pred ekranom, uzmite trenutak, sjednite pokraj njega i uđite u njegov svijet. Gledajte TV sa svojim djetetom, ili sjedite s njime dok igra videoigru. To ne mora trajati dugo, pola minute je dovoljno. Jednostavno podijelite s njim njegovo iskustvo. Zatim mu postavite pitanje o tome.

„Što to gledaš?“ moglo bi funkcionirati za neku djecu.

Druga djeca mogla bi trebati specifičnija pitanja. „Na kojoj si razini sada?“ (za videoigre) ili „Tko je taj lik u pozadini?“

Općenito, djeca vole kada se njihovi roditelji zainteresiraju za njihov svijet. Ako su i dalje pretjerano uronjeni i nisu zainteresirani za komunikaciju s vama, nemojte odustati. Jednostavno sjedite s njima malo dulje, a zatim postavite još jedno pitanje.

Jednom kad dijete počne odgovarati na vaša pitanja ili vam kaže nešto što je vidjelo ili učinilo na ekranu, to znači da ono izlazi iz svoje „zone“ i vraća se u pravi svijet. Ono polako postaje svjesno vašeg postojanja. Razina dopamina u mozgu ne pada naglo, zbog toga što ste vi izgradili most između onoga gdje se dijete nalazi i onoga gdje se vi nalazite. Vi možete početi komunicirati i upravo tu događa se čarolija.

Možete odabrati sa svojim djetetom raspravljati o tome da je vrijeme za jelo, za kupanje, ili jednostavno o tome da je provelo dovoljno vremena pred ekranom. Zbog postupnog ublažavanja te odluke vaše će dijete biti u zoni u kojoj vas može slušati i reagirati na vaš zahtjev. Ono se čak možda postupno i nježno vratilo u pravi svijet te je sretno zbog roditeljske pozornosti koju uživa i želi samo od sebe ugasiti TV / tablet-uređaj / računalo.

To što sam svjesna onoga što se dešava u glavama moje djece meni osobno pomaže da upravljam njihovim vremenom pred ekranima mnogo bolje nego prije. To ne prođe uvijek onoliko glatko koliko bih željela, ali nismo imali incident otkako sam otkrila ovaj trik.

■  NEMOJTE MI VJEROVATI NA RIJEČ, ISKUŠAJTE GA SAMI.

• Sljedeći put kad vaše dijete sjedi pred ekranom, a vi želite to okončati, pokušajte sljedeće.
• Sjednite s njim na tridesetak sekundi, ili dulje, i jednostavno promatrajte što ono radi.
• Postavite naivno pitanje o tome što se događa na ekranu. Većina djece vole pozornost svojih roditelja te će vam rado odgovoriti.
• Jednom kad ste uspostavili dijalog, stvorili ste most – most koji će omogućiti vašem djetetu da, u svom umu i tijelu, izađe iz svoje zone i vrati se u pravi svijet, bez naglog pada dopamina te stoga bez šoka i krize.

Uživajte u ostatku dana zajedno.

…………………………

NAPOMENA:

• Portal Parent.co. dijeli osobne priče, istraživanja i korisne vijesti u vezi s tehnologijom i kulturom da bi pomogao roditeljima u snalaženju u današnjem svijetu.
• parent.com