Kod mlađe djece često čujemo kako su se bojali nakon što gledaju TV sadržaj, primjerice neki film, pa se nakon njega boje mraka ili tome slično.

Osvrnula bih se i na osjećaj nelagode koji se javlja kod djece nakon provođenja vremena na društvenim mrežama ili nakon igranja videoigara – često djeca verbaliziraju da su se bojali ili osjećali nesigurno te da su promišljali o sadržaju koji su konzumirali i osjećali potrebu da ih se zaštiti.

 Napisala Helena GAŠLJEVIĆ, pedagoginja | OŠ Petra Zrinskog, Zagreb

……………

U tim situacijama važna je primjerena reakcija odrasle osobe kojoj se dijete obrati za pomoć i podršku.

Za djecu osnovnoškolske dobi procjenjujemo da najveća opasnost prijeti na internetu te da su tu djeca češće nezaštićena ili manje zaštićena. Djeca su u školi uvijek uz učitelja ili drugu odraslu osobu, a na putu do škole ih često prate roditelji, kao i dok su u parku i u prirodi. Ipak, najčešće odrasle osobe ne budu prisutne uz djecu dok oni pretražuju internet, igraju videoigre ili komuniciraju na društvenim mrežama. U tome i vidimo veliku opasnost, jer ako chataju za vrijeme igranja videoigara ili se dopisuju na društvenim mrežama nitko ne može znati tko stoji s druge strane.

Internet je mjesto gdje djeca mogu postati lake mete. Potrebno je osvijestiti važnost odgovorne uporabe interneta i svega što on donosi, ali i važnost roditeljske kontrole nad djetetom dok se ono koristi internetom.

Bojim se da nitko od nas ne može biti potpuno zaštićen od bilo čega, ali svatko od nas može poduzeti neke mjere u prevenciji. Kad je riječ o zaštiti djece, važno je da roditelji/skrbnici i drugi važni članovi djetetove primarne zajednice pruže djeci osjećaj sigurnosti i zaštite.

Također, i u odgojno-obrazovnim ustanovama veoma je važno zaštititi djecu od opasnih situacija i naučiti ih primjereno reagirati ako se nađu u potencijalno opasnoj situaciji.

Nasilje bilo koje vrste često je tema o kojoj neki ne žele govoriti i za koju smatraju da joj je mjesto unutar četiri zida. U slučaju nasilja, šutnja nikako nije dobra ni poželjna, jer se njome problemi ne rješavaju.

Ipak, žrtve nasilja često šute zbog straha da im se neće vjerovati, da će im se nametnuti da su oni odgovorni za ono što se dogodilo ili da će razgovor o problemu još više produbiti problem. Nadalje, osjećaju sram, bespomoćnost i krive sebe za ono što se dogodilo, dok se istodobno boje što će drugi reći – boje se stigmatizacije.

Zbog svega toga, važno je raditi na podizanju društvene svijesti o nasilju te poticati odgovorno društveno ponašanje u slučaju nasilja. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisala Helena GAŠLJEVIĆ, pedagoginja | OŠ Petra Zrinskog, Zagreb ]