Učenici tradicionalno u školu donose proizvode od kruha, kao i jesenske plodove, te ih, nakon malih razrednih ili školskih svečanosti, blaguju u svojim učionicama. Učitelji se uvijek trude i naučiti ih nešto pa organiziraju radionice u kojima učenici mogu naučiti kako peći kruh ili s njima posjećuju pekarnice i mlinove.

Govorimo im i o dugotrajnom procesu dobivanja kruha od malog zrna pšenice koje se ujesen zasije u zemlju…

Malom je zrnu potrebno gotovo godinu dana da bi proklijalo, naraslo, pretvorilo se u klas pa zatim u mlinu bilo smljeveno u brašno. Mnoge vrijedne ruke ratara moraju zasukati rukave, rano ustati i kasno leći, moliti se dobrom vremenu i uložiti mnogo nade u to malo zrno i usjev koji se treba obrati.

Tu su i pekari koji nam svakoga dana pripremaju kruh i zbog toga ustaju u gluho doba noći, dok mi svi još mirno spavamo u svojim krevetima. Oni marljivo noću rade kako bi svježi kruh u rano jutro mirisao na našim stolovima.

Ne smijemo zaboraviti ni vrijedne ruke naših roditelja koje se svakog dana trude i rade da nam priskrbe hranu, da nam priskrbe kruh.

Mnogo je ljudi kojima trebamo biti zahvalni. Jer, napokon, nemaju svi tu sreću i blagoslov da jedu slatki kruh i blaguju ga u miru svog doma. Mnogi nemaju ono što mi redovito uzimamo zdravo za gotovo: svjež zrak, čistu vodu, izobilje hrane, krov nad glavom, obitelj. Toliko je toga na čemu možemo biti zahvalni!

A ovo su dani kada nas se posebno podsjeća na to. Kad se od nas očekuje da više razmišljamo o onima koji nemaju i da barem pokušamo s njima podijeliti komadić te svoje sreće kojom smo svakodnevno blagoslovljeni.

Iz tog razloga odlučili smo ove školske godine uz Dane kruha potaknuti u naših učenika humanost. Više nego inače. Jer humani su oni. Žele pomagati. Odazovu se uvijek. No katkad, kao i svi mi koji živimo u svakodnevnom izobilju, zaborave da nije svima tako.

Odlučili smo da ćemo ove godine hranu podijeliti s onima kojih se možda ne sjetimo onoliko često koliko bismo trebali. Odvojili smo dio hrane i od toga složili male slatke poklon-pakete. Odlučili smo ih darovati starijim žiteljima našeg sela, onima koji žive sami i koji nemaju velike obitelji. Svaki je razred posjetio nekog u susjedstvu, djeda ili baku, i razveselio ih kolačima, ali još i više svojim društvom. Dočekali su nas vrlo radosno. Bilo je i suza radosnica, ganuća. Jer neki od njih nemaju svoje djece, a odjednom im je dvorište bilo puno graje i cike.

Nas nije koštalo puno, uz pomoć roditelja sve što smo zamislili i ostvarili smo. A njima je značilo mnogo. I još jednom se pokazalo da za dobra djela nisu potrebni veliki planovi i veliki ljudi. Potrebna je dobra volja i otvoreno srce. Naši učenici i roditelji pokazali su da imaju i jedno i drugo!

……………

Ivana MAGDIĆ, diplomirana učiteljica | OŠ ˝Ivan Mažuranić˝, Sibinj