Škotski liječnik i kemičar Joseph Black (1728. – 1799.) primijetio je tijekom proučavanja ugljikova dioksida da će se zapaljena svijeća ugasiti stavimo li je u taj plin. Svojem učeniku Danielu Rutherfordu (1749. – 1819.) dao je zadatak da detaljnije istraži tu pojavu. Iznenađen reakcijom svijeće ispod staklenog zvona, budući je profesor botanike, kemičar i liječnik zaključio da preostali „zrak” u zvonu ne podržava gorenje. Stavio je miša ispod zvona, u prostor ograničene kvalitete zraka, i držao ga ondje sve dok miš nije uginuo. Nakon toga je zapalio svijeću u tom istom prostoru te je pustio da izgara sve dok se nije ugasila. Potom je zapalio fosfor i ostavio ga da izgara ispod zvona dok se i on nije ugasio. Dobiveni je zrak potom propustio kroz otopinu koja je uklonila nastali ugljikov dioksid. Preostali „zrak” nije podržavao gorenje, odnosno nije sadržavao kisik potreban za disanje i gorenje. Rutherford je taj plin nazvao „zagušljivim zrakom”, a zapravo je otkrio sastavni dio zraka – dušik.

Iako je Rutherford zaslužan za otkriće i izolaciju dušika (1772.), francuski naziv azote nadjenuo mu je slavni francuski kemičar Antoine Lavoisier posluživši se grčkim riječima a – ne i zotikos – živ. Hrvatski naziv za kemijski element dušik potječe od Bogoslava Šuleka koji je 1881. godine u knjizi Lučba za svakoga napisao: „Dušik, (stickstoff; azoto) plin je bez boje, okusa i vonja, onako kao kisik; al kad metneš u posudu punu dušika goreću svieću, ugasit će se odmah. Kad bi metnuo živu pticu, udušila bi se, zato se i zove ovaj plin dušikom.”

No, dušik je itekako važan za život. On je jedan od osnovnih biogenih elemenata. Sastojak je aminokiselina, proteina, nukleinskih kiselina i drugih biološki važnih spojeva. Najveće količine dušika nalaze se u zraku i čine 78 % njegova obujma. Zrak je ujedno i najveći izvor dušika iz kojega se dobiva frakcijskom destilacijom tekućega zraka. Nije otrovan, no u velikim koncentracijama izaziva gušenje jer potiskuje kisik potreban za disanje. „Životnost” dušika očituje se i u tome što je sastojak mnogobrojnih eksploziva, poput dinamita, amonita (amonijev nitrat), azida i raznih raketnih goriva (poput hidrazina). Gotovo 85 % industrijski dobivenog dušika upotrebljava se u proizvodnji umjetnih gnojiva, a tekući dušik rabi se za čuvanje bioloških uzoraka, smrzavanje krvi ili obavljanje kirurških zahvata smrzavanjem tkiva.

Autorica: Vesna Tišler