Igra je prirodan način djetetova razmišljanja koji olakšava usvajanje znanja. Motivacija i zainteresiranost u igri značajno rastu, a razvija se mašta i kreativnost. Učenici kroz igru smišljaju rješenja, stvaraju i istražuju te je dobar izbor u poticanju suradnje i komunikacije. Djeca najbolje uče kada nešto sama isprobaju i dožive stoga igra omogućuje učenje kroz iskustvo.

Unatoč tomu, igra je često na drugom mjestu, potisnuta mnoštvom zadataka koji se moraju ispuniti u obrazovnom sustavu. U nekim razredima naglasak se često stavlja na ocjene, ispite i provjere znanja posebno pred kraj školske godine. Može li biti drukčije?

U nastavku ću objasniti primjere zanimljivih i dinamičnih igara koje su nastale razumijevanjem četiri temeljna pojma obrazovanja: korelacija, integracija, odgoj i obrazovanje. Kombiniranjem navedenih pojmova nastaje pragmatična i svrsishodna igra u kojoj učenici rado sudjeluju.

Korelacija nastavnih predmeta sustavno je povezivanje sadržaja, ciljeva i vještina različitih predmeta kako bi učenici stekli cjelovitu sliku, a ne niz izoliranih informacija. Igrom je moguće spojiti više nastavnih predmeta, posebno ako težite strukturnoj korelaciji. Primjerice, ako učenicima želite objasniti pojam ritma, onda taj pojam možete igrom provući kroz sve nastavne predmete.

Ritam ćete pronaći u plesu i glazbi, ali isto tako u promjeni dana i noći, mjesečevim mijenama, izmjenom plime i oseke, nizu bojeva, ritmu točke i crte, pjesmi čiji se stihovi rimuju. Upravo kroz takvo razumijevanje korelacije vrlo lako možete osmisliti igre u nastavi koje će učenicima biti zanimljive.

Ostvarivanje integracije znači da nastavnik unaprijed razmišlja što zapravo želi dobiti i povezati kao konačni cilj igre. Igra kao takva postaje alat i sredstvo nastavnika pri ostvarenju cilja. Upravo takva, promišljena igra razvija one sposobnosti koje je nastavnik zadao kao cilj.

Autor igre može biti svaki nastavnik, a uspješnost rezultata vidi se odmah, jer učenici su vješti sudci koji brzo odlučuju da je nešto „dosadno” ili „teško”.

Slijedi prikaz dviju korelacijsko-integracijskih igara u odgoju i obrazovanju za koje vjerujem da će svidjeti Vašim učenicima.

♦ NEMOGUĆA MISIJA

Nemoguća misija igra je u kojoj učenici u nekom kraćem vremenu trebaju riješiti što više zadataka. Ime nemoguća misija zapravo je reklama u koju učenici rado vjeruju. Dok oni misle da je zadatak iznimno težak, nastavnici im ostavljaju razumno dovoljno vremena za rješavanje te davanje odgovora.

PRIMJER > TEMA: Četiri računske operacije, 3. razred

PRIPREMA: klupe postaviti tako da postoje četiri skupine učenika u razredu.

Svaka skupina predstavlja jednu računsku operaciju.

Svi članovi u skupini trebaju napisati i točno riješiti 15 zadataka zadane računske operacije u zadano vrijeme (vrijeme određujete sami, ovisno o brzini odgovora vaših učenika).

Možete zadati dodatno pravilo, primjerice brojevi u zadatcima trebaju biti višeznamenkasti.

Lijepo je učenicima ponuditi i neku nagradu, ali s napomenom da će nagrada će biti osvojena ako sve skupine ispune zadatak. Upravo zbog dodavanja ovog pravila učenike sam potaknula na suradnju. Nagradu (a to je da nema zadaće) osvojili su zajedno, čime su se posebno ponosili. Nakon što su zajedno riješili i provjerili šezdeset zadatka na satu, nije ni trebala domaća zadaća.

♦ COLPBOL

Kada se uključenost, suradnja i radost spoje u jednoj igri, događa se nešto čarobno.

Colpbol donosi sve to i više u vašu učionicu.

Colpbol  je brz, inkluzivan timski sport koji je 1997. stvorio španjolski učitelj tjelesnog odgoja Juanjo BENDICHO. To je igra inkluzije  jer uključuje učenike različite dobi, spola i mogućnosti.

U Colpbolu dva tima pokušavaju postići pogodak tako što ubacuju loptu u protivnički gol. Iako uistinu sličan nogometu, prema pozicijama golmana i cilju igre Colpbol se razlikuje u tome što se igra isključivo jednom rukom. Dakle, lopta se baca suigraču pokretom ruke koji je sličan odbojkaškom. Ruka zauzima ulogu palice, a cilj je postići gol.

Ono što Colpbol čini posebnim njegova su pravila, pažljivo osmišljena kako bi se osiguralo jednako sudjelovanje, suradnja i uključenost bez prestanka.

Nema driblinga niti držanja lopte. Mora se igrati isključivo udarcima – obično otvorenim rukama – i dopušten je samo jedan dodir po igraču prije dodavanja. Svaka momčad ima vratara, ali igrači u polju ne mogu upotrebljavati noge niti držati loptu. Ova jednostavna pravila stvaraju brzu, poštenu i vrlo zanimljivu igru.

Sve što trebate lagana je lopta srednje veličine i prostor za igru, rukometni teren, teretana ili čak školsko dvorište. Lako ga je organizirati, ne zahtijeva otmjenu opremu i pruža angažman svih učenika.

• 

• 

• 

• 

• 

Za kraj… Stvorite prostor koji zove na igru. U učionici vrlo je važan dio poticajnog okruženja prostor koji ćete opremiti metodičkim sredstvima. Omogućite učenicima da u vrijeme odmora igraju igre koje ih obogaćuju i stvaraju spoznaje.

■ NAPISALA:  Olgica MALKOČ VINCELJ,  učiteljica razredne nastave, OŠ Pantovčak, Zagreb ■