Možemo li znati kako se netko osjeća samo na temelju njegova izgleda? Što učiniti kada primijetimo da je netko usamljen, odbačen ili tužan? I koliko je zapravo teško staviti se u tuđe cipele? Upravo su ta pitanja bila u središtu filmsko-kreativne radionice „Obuci moj osjećaj”, održane u školskoj knjižnici naše škole povodom obilježavanja Festivala prava djece.

U radionici su sudjelovali učenici 5. a i 5. c razreda, a osmislila ju je i vodila školska knjižničarka i potpisnica ovih redaka u suradnji s učiteljicom hrvatskoga jezika Dubravkom ŽDERIĆ.

Cilj radionice bio je kroz film, igru, razgovor i kreativne aktivnosti potaknuti učenike na prepoznavanje vlastitih i tuđih osjećaja, razvijanje empatije te promišljanje o važnosti prihvaćanja različitosti i međusobnog razumijevanja.

Svaka emocija ima svoju priču

Radionica je započela pomalo neobičnim zadatkom. Umjesto uobičajenog pitanja „Kako se danas osjećate?”, učenici su svoje raspoloženje trebali pronaći među ilustracijama na Dixit kartama.

Svaki je đak odabrao kartu koja najbolje opisuje njegove trenutačne osjećaje, a zatim su razgovarali o tome zašto su odabrali upravo određenu ilustraciju. Pokazalo se kako ista slika može izazvati potpuno različite osjećaje i asocijacije, što je bio izvrstan uvod u razgovor o empatiji. Školarci  su tako osvijestili da svi imamo osjećaje, ali ih ne doživljavamo i ne izražavamo na jednak način.

Film kao ogledalo naših osjećaja

Središnji dio radionice bio je posvećen kratkom filmu „U tuđim cipelama”, koji su snimile Reporterske njuške Osnovne škole Svete Ane iz Osijeka. Nakon gledanja filma učenici su razgovarali o osjećajima i postupcima filmskih likova te pokušali prepoznati situacije u kojima su se i sami možda našli. Promišljali su o tome kako prepoznajemo tuđe emocije, što nam otkrivaju izrazi lica, pokreti i riječi te kako možemo reagirati kada primijetimo da je nekome potrebna pomoć.

Film je poslužio kao poticaj za razgovor o situacijama s kojima se djeca svakodnevno susreću, ali o kojima ponekad nije jednostavno otvoreno govoriti. Na taj je način filmska pismenost povezana s emocionalnim i socijalnim učenjem, a učenici su imali priliku razvijati sposobnost razumijevanja filmskih poruka i povezivanja viđenoga s vlastitim iskustvima.

Što bi učinio da si na mojem mjestu?

Jedna od najdinamičnijih aktivnosti bila je igra „Uđi u moje cipele!”. Učenici su bili podijeljeni u skupine, a svaka je dobila jednu situaciju iz svakodnevnoga školskog života.

♦  Što učiniti kada novi učenik sjedi sam tijekom odmora?

♦  Kako se osjeća djevojčica koju jedinu nisu pozvali na rođendan?

♦  Kako pomoći dječaku kojega nitko ne želi u svojoj ekipi?

♦  Što reći kada se netko ruga drugima zbog odjeće?

S pomoću SOS kartica, Kluba superjunaka i kartica za prepoznavanje emocija učenici su trebali promisliti o osjećajima osoba u zadanim situacijama te predložiti načine na koje im mogu pomoći. Njihov zadatak nije bio samo pronaći rješenje nego i odabrati vlastitu „supermoć” kojom bi nekome uljepšali dan. Pokazalo se kako za to nisu potrebne čudesne sposobnosti. Ponekad su dovoljne hrabrost da nekoga zaštitimo, prijateljstvo koje pružamo, lijepa riječ ili spremnost da nekoga saslušamo.

Mogu li cipele otkriti nečiju životnu priču?

Posebno zanimanje učenika izazvala je aktivnost „Čije su ovo cipele?”. Promatrajući fotografije različitih cipela, od elegantnih i skupocjenih do starih i iznošenih, učenici su pokušavali zamisliti tko ih nosi, kakav život vodi i kako se osjeća. No, uslijedila su pitanja koja su promijenila perspektivu:

♦  Može li osoba u skupim cipelama biti usamljena?

♦  Može li netko tko nosi stare tenisice biti sretan i zadovoljan?

Kroz ovu jednostavnu vizualnu igru učenici su promišljali o predrasudama i stereotipima te zaključili kako nečiji izgled ne otkriva njegove osjećaje, osobnost ni životnu priču. Upravo je to bila jedna od najvažnijih poruka radionice jer prije nego što donesemo zaključak o nekome, trebamo pokušati razumjeti njegovu perspektivu.

• 

• 

• 

• 

Mali koraci koji čine veliku razliku

Za završetak radionice moji su đaci dobili papirnate otiske stopala na koje su trebali zapisati odgovor na pitanje: „Što mogu učiniti već sutra da nekome uljepšam dan?”

Njihovi mali koraci empatije bili su povezani sa svakodnevnim situacijama:

♦  pomoći prijatelju kojemu je teško,

♦  pozvati u društvo nekoga tko je sam,

♦  saslušati osobu koja je tužna,

♦  ne rugati se drugima ili

jednostavno nekome uputiti lijepu riječ.

Aktivnost je bila povezana s porukom „Koracima empatije do boljeg svijeta”, kojom se željelo naglasiti da se velike promjene često događaju upravo zahvaljujući malim, svakodnevnim postupcima.

Empatija se uči i razvija

Radionica „Obuci moj osjećaj” pokazala je kako se o važnim životnim temama može razgovarati na kreativan, dinamičan i školarcima  blizak način. Povezivanjem filmske umjetnosti, vizualnih poticaja, suradničkog učenja i kreativnog izražavanja učenici nisu bili samo promatrači nego aktivni sudionici koji su promišljali, razgovarali, donosili zaključke i tražili rješenja. Potvrđena je i važna uloga školske knjižnice kao prostora u kojem se, osim čitalačke i filmske pismenosti, razvijaju emocionalne i socijalne kompetencije te potiču razumijevanje, tolerancija i međusobno poštovanje. Obilježavanje Festivala prava djece bilo je prilika da se učenike podsjeti kako svako dijete ima pravo biti prihvaćeno, saslušano i poštovano, ali i da svatko od nas svojim ponašanjem može pridonijeti stvaranju sigurnijeg i ugodnijeg školskog okruženja.

Jer, kako glasi završna poruka radionice: „Ne moramo hodati u istim cipelama da bismo razumjeli jedni druge.”

■ NAPISALA:  dr. sc. Anita TUFEKČIĆ, u zvanju izvrsne savjetnice | OŠ „Antun i Stjepan Radić” Gunja ■