„Kao osoba udana za učitelja, molim te, imaj razumijevanja da nisam uvijek na poslu, ali kada jesam, to je jednako kao da sam u atomskom skloništu Bijele kuće“, piše Todd Curtis, učitelj i autor današnjega članka u kojem govori o svom iskustvu življenja učiteljske profesije i bračnoga života.

Kakve sve radosti i iznenađenja možete očekivati kada ste u braku s učiteljem ili učiteljicom, slijedi u nastavku.

Članak So You’re Married To a Teacher objavljen je na mrežnim stranicama Teachers’ Lounge.

Brak s učiteljicom ili učiteljem zahtjevna je i izazovna životna odluka. Nemojte me pogrešno shvatiti, mnogo je sjajnih stvari vezano uz to (uključujući i činjenicu da ste u braku s učiteljem ili učiteljicom!). No, nakon što sam nedavno proslavio desetu obljetnicu braka, razmišljao sam o svemu onome što bih želio da je moja žena znala o mojem pozivu dok smo toga sparnoga kolovoškoga dana koračali prema oltaru.

Molim vas, nemojte pobrkati slobodne dane i (ne)prilagodljivost učiteljskoga posla

Jedna od sjajnih pogodnosti učiteljskoga posla jest kalendar. Većina nas radi manje od 200 dana godišnje. Za usporedbu, vi koji radite u velikim poduzećima, na poslu ste 240 dana godišnje, a vi, mali poduzetnici… pa, 365 dana.

Povrh toga, većina učitelja školu napušta prije 17 sati. I dok sam zahvalan na svim tim danima oslobođenima od posla, moj je posao sve, samo ne – prilagodljiv. Želiš tijekom dana stupiti u kontakt sa mnom? Pa, nek ti je sretno! Dijete se razboljelo i jedno od nas u posljednji tren treba ostati kod kuće? To neću biti ja. Treba te odbaciti do mehaničara ili netko hitno treba nazvati banku? Nema šanse!

Kao osoba udana za učitelja, molim te, imaj razumijevanja da nisam uvijek na poslu, ali kada jesam, to je jednako kao da sam u atomskom skloništu Bijele kuće.

Posao nosim sa sobom kući

Kao neizostavna sastavnica „danâ oslobođenih od posla“, navikni se na činjenicu da mnogo mojih „slobodnih dana“ pripada poslu. Večeri radnih dana – ispravljanje i ocjenjivanje. Nedjelje navečer – pripremanje nastave. Razdoblje na kraju polugodišta i na svršetku nastavne godine. Razdoblje na početku nove školske godine. Ispijanje energetskih napitaka tijekom noći kao da ponovno pripremaš ispite na fakultetu.

Osim ljeti, vaš će životni partner biti neprekidno uključen otprilike deset mjeseci godišnje, danju i noću.

Osim što u svoj dom donosim stvaran posao (učeničke radove, bilježnice i drugo), donosim i emocionalnu prtljagu koja je neizbježna u radu s mladim ljudima. Znam da svi ljudi imaju svoje priče, svoje izazove, no kada se loše stvari događaju mladim ljudima, to te pogađa na dubljim razinama. Katkad, jednostavno ne mogu empatiju ostaviti pred vratima našega doma. Znam biti tužan. Znam se razljutiti. Moguće smišljam načine kako pomoći dok ti istodobno misliš: „Nemoj se uključiti! To nije tvoj dio posla.“

U tim trenutcima, molim te, nemoj se ražestiti. Samo se sjeti kako je moje veliko srce vjerojatno bilo ono što te i privuklo k meni.

• 

• 

Dane provodim u svijetu koji ti je nedostupan

Budimo iskreni, djeca su izvanzemaljci. Radi li vaš bračni partner u razrednoj nastavi, predmetnoj, višim razredima osnovne ili u srednjoj školi, budite svjesni da dane provodimo uronjeni u kulturu koju ne razumijete. (Budimo pošteni, ne razumijemo ju ni mi.) Kao odraslim osobama, izazov nam je pomisliti: „Hej, pa i ja sam jednom bio dijete, sjećam se kako je to!“ – Pa, moram vam reći – ne možete uspostaviti vezu s tim, a dva su velika razloga zašto je tomu tako.

Prvi, ne sjećate se precizno pojedinih dana djetinjstva pa ni adolescencije. I drugi, biti dijete u današnjem svijetu znatno je drukčije od bivanja djecom u vremenima naših odrastanja, a promjena traje i dalje.

I kakve to veze ima s vašim brakom?

Ima…

Zato što morate sjesti za stol u blagovaonici da biste večerali sa svojom obitelji (večeru je vjerojatno pripremila vaša žena ili muž neučiteljskoga zanimanja) te morate pronaći najbolji način kako se nositi s pitanjem: „I, kako si proveo dan?“

Želim s tobom podijeliti svoje iskustvo, no govorim ti o vremenu provedenu u nepoznatoj zemlji. Katkad ćeš moje pripovijedanje smatrati nevjerojatnim. „Drama“ o kojoj ti govorim činit će ti se prenapuhanom. Moj način govora pun besmislica. Koga je pobogu briga što je Maja napisala u podkomentar o Jurju? I zar je Miro stvarno traumatiziran jer mu je Lea rekla da je Minecraft za malu djecu?

Pa… bitno je njima, a kao njihovu učitelju, bitno je i meni.

Najbolje što možeš učiniti za svojega učiteljskoga muža jest pokazati zanimanje i povezati se s tim „dječjim svijetom“, a zatim i dalje biti moja „odrasla osoba“ koja zna čuti i slušati tako da nikad ne izgubim širu sliku.

Razumijevanje s kolegama s posla

Nema toga što moja žena voli više od večernjega izlaska s mojim kolegama te naših razgovora o školi. Svaki. Put. Cijelo. Vrijeme.

Učiteljevanje je zanimanje koje donosi oboje: i izolaciju, i neizbrisivo povezivanje. Svakoga jutra, zvono zazvoni, zatvaram vrata i provodim sate s 20-30 gore već spomentuih izvanzemaljaca.

Sjeti se svojih 20-ih i onih ludih situacija kada si se u nekom prostoru osjećala kao jedina odrasla osoba. To sam ja. Stalno. I nema toga što te može učiniti usamljenijim od činjenice da si okružen onima koji te ne mogu razumjeti. Pa ipak, na nekoliko trenutaka svakoga dana, okruženi mirisima ručka ili tonera, učitelji napuštaju svoje uobičajene prostore i povezuju se. Smijemo se. Plačemo. U pravilu se žalimo. Katkad iz gluposti. Češće iz frustracije u trenutcima kada idealističan pogled na svijet koji nas je i doveo u ovu struku susreće stvarnost rada u školi.

Kako godine prolaze, učenici dolaze i odlaze, a učitelji shvaćaju koliko su potrebni jedni drugima kako bi preživjeli tri ili četiri desetljeća u učiteljskoj struci. To stvara drugovanja i povezivanja koja je teško objasniti i nemoguće ponoviti.

I zato, kada „bolna“ učiteljska grupa vašega muža ili žene odluči večer provesti vani… neka idu, sami.

Ili, ako odlučite pridužiti im se, budite strpljivi. Nakon prvih nekoliko sati, obećajem, osim o školi, počet ćemo govoriti i o nečemu drugom.

• 

• 

U redu je što sva „moja djeca“ nisu i „naša djeca“

Kada sam postao ocem (tri djevojčice u tri godine!), promijenili su se i moji učiteljski pogledi. Na neki način, postao sam odmaknutiji od svojih učenika negoli sam običavao biti. Imam manje vremena, pa i manje emocionalne energije. No, istodobno, istinski razumijem da su svi moji učenici nečija djeca.

Iako su mi se prioriteti promijenili, moja predanost da svojim učenicima činim dobro živa je na nov način.

Stoga, molim te, znaj da to nije natjecanje. Svaki događaj na kojem sam nazočan ili onaj u koji sam se uključio dobrotvornim radom, nemoj gledati kao na natjecanje s vlastitom obitelji. Dajem najbolje od sebe kako bih ispunio dvije nevjerojatno izazovne uloge – oca i profesora C.

Dok su mi naša djeca uvijek na prvome mjestu, nadam se da će i ona imati učitelje koji će za njih napraviti sve što kao učitelji mogu.

Na kraju…

To je, dakle, ono što sam naučio u dvadeset godina rada u nastavi i deset godina braka. Volio bih da vam bude od koristi u vašoj vezi. Pa ako sve drugo i propadne, razmislite o sjajnom zdravstvenom osiguranju koje vaš učiteljski bračni partner svojim zaposlenjem pribavlja svojoj obitelji!

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ tekst je mjestimice prilagođen, a poveznica na izvornik nalazi se na kraju ove napomene ■ autor: Todd Curtis – profesor povijesti i ekonomije te voditelj naprednoga programa društvenih disciplina u srednjoj školi Howell High School u New Jerseyu ■ SAD: Teachers’ Lounge – portal koji se bavi temama školstva i obrazovanja ■ izvornik: plymouthrockteachers.com ■ Photo by Drew Coffman on Unsplash ■