Kada danas gledam svoje drugaše, jasno mi je koliko je njihov svijet drukčiji od onoga u kojem smo mi odrastali. Moji učenici rastu uz šarene ekrane, brze izmjene slika i kratke videozapise koji nude trenutnu zabavu bez mnogo truda. Zbog toga im je održati pozornost nad tekstom postao izazov.

Čitanje u našoj učionici već dugo nije samo ishod u kurikulu ili školska obveza. Čitanje spašava maštu, gradi rječnik, razvija sposobnost usredotočenosti i utječe na razne druge sposobnosti koje se trebaju razvijati. S pomoću raznih oblika književnog teksta koje im nudimo učenici uče razumjeti vlastite i tuđe osjećaje i polako izgrađuju svoj unutarnji svijet. Ali kako osmogodišnjaka natjerati da zavoli čitanje? Sigurno ne tako da mu ponavljamo „moraš čitati”. Čitanje im mora postati doživljaj, zabavna aktivnost i nešto u čemu se od samog početka osjećaju uspješno.

Izazov s kojim se borimo

U drugom razredu imamo taj specifični trenutak kada djeca polako prelaze sa sricanja na glatko čitanje, ali još imaju prirodnu potrebu čuti vlastiti glas da bi lakše razumjela to što čitaju.

Kad njih dvadesetak u isto vrijeme počne čitati naglas, nastane buka u kojoj nitko više ne čuje samoga sebe. S druge strane, ako čitamo na uobičajeni način – „jedan po jedan” dok ostali slušaju – oni koji čekaju svoj red brzo gube fokus. Stidljiviju djecu obuzima trema i nije im ugodno glasno čitati jer znaju da ih svi slušaju.

Tada sam se sjetila ideje s takozvanim „šaptafonom” ili tihim telefonom. Istinu govoreći, vidjela sam ili čula za tu ideju prije par godina, ali ne sjećam se više točno gdje niti od koga, pa se ispričavam njezinu autoru. Odlučila sam je isprobati u našem razredu.

Mi učitelji često usputno učimo i preuzimamo ideje tijekom susreta i neformalnih druženja. Školska zvona označavaju kraj sata, ali učiteljski um nema prekidač za gašenje.

Od vodoinstalatera do učionice

Riječ je o iznimno jednostavnoj napravi. Nabave se dva obična plastična koljena (promjera 40 ili 50 mm) koje koriste vodoinstalateri za odvod i samo se nataknu jedno u drugo tako da dobijete oblik stare telefonske slušalice.

Nisam morala sama trčati po prodavaonicama građevinskog materijala. Poslala sam poruku u našu roditeljsku grupu i reakcija me ugodno iznenadila. Jedan roditelj pronašao je majstora vodoinstalatera koji nam je drage volje poklonio sav potreban materijal.

Čim su plastična koljena stigla u školu, prvo što sam napravila bilo je da sam ih sve odnijela kući i oprala u perilici posuđa. Ipak je to rekvizit koji djeca stavljaju blizu usta, a higijena nam je također vrlo važna. Svaki je učenik obilježio svoju slušalicu za čitanje. Planiramo ih ukrasiti i na jednome od idućih satova razrednika tako da budu i vizualno zanimljive i personalizirane.

Kako to zapravo izgleda kad počnemo čitati

Prvi sat s cijevima neću nikad zaboraviti. Dijete prisloni jedan kraj cijevi na usta, a drugi na uho. Kad šapne riječ, zvučni valovi putuju izravno kroz cijev u njegovo uho, bez raspršivanja po zraku i bez stvaranja buke.

UČINAK JE BIO FANTASTIČAN.

♦  Svi čitaju u isto vrijeme, a u razredu vlada mir. Svaki učenik čita naglas svojim tempom, a učionicom se prolama samo blagi, ugodni šapat. Budući da je zvuk zatvoren unutar cijevi, nitko ne smeta susjedu u klupi.

♦  Djeca sama uočavaju i ispravljaju pogreške jer glas u uhu zvuči čistije i glasnije nego inače. Učenik odmah čuje svoj izgovor, sam primijeti kad je pogrešno pročitao riječ i ispravi.

♦  Spasili smo stidljive čitače. Moji učenici koji se osjećaju neugodno pri glasnom čitanju dobili su svoju privatnost i sigurnost. Mogu bez ikakva pritiska griješiti, ponavljati i popravljati čitanje jer znaju da ih nitko ne procjenjuje.

♦  Element tajne misije: Za moje drugaše to više nije bilo samo vježbanje čitanja. Postali su mali istraživači zvuka.

ŠTO JOŠ RADIMO U RAZREDU DA BISMO ZAVOLJELI KNJIGU

Naravno, šaptafon nam je dao sjajan vjetar u leđa, ali jedna stvar sama po sebi nije dovoljna ako ne gradimo čitateljsko ozračje svakog dana. U svojoj praksi nastojim se držati par jednostavnih načela:

♦  PUNO SLOBODE U IZBORU

U našoj učionici izbor je doista velik. Ne inzistiram uvijek samo na klasičnim pričama – čitamo dječje enciklopedije, stripove, a često učenici posegnu za zbirkom viceva. Kad se učenik nasmije dok čita, pola je posla odrađeno!

♦  UGODAN KUTAK ZA ČITANJE

U kutu razreda uredili smo mali šareni kutak s knjigama i slagalicama. Čim maknete dijete iz krutog položaja školske klupe, čitanje prestaje izgledati kao stroga obveza. Svaki slobodni trenutak većina učenika provodi listajući neku knjigu.

♦  ZABORAVITE NA SUHOPARNE ANALIZE

Nakon čitanja teksta ne bavimo se uvijek samo klasičnim pitanjima i odgovorima. Često crtamo ili slikamo najdraži dio, glumimo, dodajemo likove ili smišljamo potpuno drukčiji završetak priče.

♦  HVALIMO TRUD

Naglasak stavljamo isključivo na trud i razumijevanje pročitanoga jer kad učenik primijeti da se cijeni njegov osobni napredak, dobiva prijeko potrebno samopouzdanje.

♦  ZAJEDNIČKO ČITANJE

Djeca uče gledajući, tako da je svako izražajno čitanje prava predstava. Kad im mi odrasli čitamo s uživljavanjem i promijenjenim glasovima, taj se entuzijazam prirodno prenosi na njih.

Otkako smo uveli ove „telefonske slušalice”, sat hrvatskog jezika napustila je dosada. Cijela ova priča još me jednom podsjetila da za dobre stvari u nastavi ne trebaju skupi projekti ni visoka tehnologija. Dovoljni su ideja, dva plastična vodovodna koljena i malo dobre volje roditelja.

Danas moji drugaši sami pitaju: „Učiteljice, hoćemo li danas opet čitati s našim telefonima?” – a meni kao učiteljici to je pitanje sada najdraže.

■  NAPISALA: Renata KOLAREC, učiteljica razredne nastave | OŠ Slavka Kolara, Kravarsko ■