Dana 24. siječnja 1906. Slavoljub Penkala pod obiteljskim prezimenom patentira prvu mehaničku olovku na svijetu. Samo nekoliko mjeseci kasnije, početkom proljeća, otvara prvu radionicu penkala u Ulici Marije Valerije 3 (današnjoj Praškoj ulici). Da bi njegova mehanička olovka pisala tanko, sâm je lijevao tanke grafitne mine i usađivao ih u metalni držač. Penkala je za svoju olovku konstruirao i spiralni umetak koji, vrtnjom tijela vanjskoga držača, po potrebi istiskuje minu. A taj se mehanizam nije promijenio do današnjega dana.

O životu i radu velikoga izumitelja, zaljubljenika u Zagreb i Hrvatsku, velikoga rodoljuba, koji svoje ime mijenja kako bi postalo što prepoznatljivije za sredinu u koju se zaljubio i s kojom je dalje rastao i napredovao, pročitajte u tekstu koji slijedi.

Rođenje i djetinjstvo

Kada se 20. travnja 1871. Franji Penkali, višem katastarskom inženjeru Monarhije, po nacionalnosti Poljaku, i Mariji rođenoj Hannel, rodom iz Nizozemske, u slovačkom gradiću Liptovsky sv. Mikulaš, rodio sinčić kojemu su dali ime Eduard, zasigurno nitko nije pomišljao da će prezime Penkala postati svjetski poznato i ugledno.
Eduard će kasnije, nakon što se zaljubi u Zagreb, svoje ime osobnom odlukom pohrvatiti u Slavoljub.

Već je u najranijoj mladosti Penkala pokazivao zanimanje za prirodno-tehničke znanosti: fiziku, kemiju, teorijsku i praktičnu mehaniku te za njihovu primjenu.

Sâm je ispričao da u kući nije bilo sata koji nije rastavio kako bi vidio kako rade mali zupčanici. Kad bi ga zapanjena mati zatekla kako rastavlja satne mehanizme, izgrdila bi ga, a on bi smireno i pribrano opet sastavio sat, koji bi i dalje radio bez imalo zastoja i pogreške. Često je skidao i brave na ladicama želeći otkriti što točno pomiče ključ u bravi.

Dok su njegovi vršnjaci vrijeme provodili igrajući se, Eduard je najranije dane provodio u svojoj „radionici“. Osim ondje, volio je provoditi vrijeme i u prirodi gdje je mogao otkrivati mnoge zanimljivosti. Posebno su ga oduševljavale ptice i leptiri.

Razumijevanje i oponašanje njihove sposobnosti letenja postat će Penkali životni san.

Školovanje

Osnovnu školu završio je u rodnome mjestu, a gimnaziju u Bielitzu. Nakon mature, 28. rujna 1892. godine počinje studirati medicinu u Beču, no ubrzo shvaća da to nije njegovo područje zanimanja pa se prebacuje na Kraljevsku visoku tehničku školu u Dresdenu gdje je diplomirao kemijsko inženjerstvo 25. ožujka 1898.
Doktorsku disertaciju izradio je iz područja organske kemije.
Već tada je Penkala govorio, čitao i pisao na njemačkome, slovačkome, poljskome, mađarskome, a služio se i francuskim.
Tijekom studija pohađa satove violine gdje upoznaje svoju buduću suprugu, pijanisticu Emiliju Stoffregen.
Ljubav prema ljepoti ljudskoga glasa i orkestralnim instrumentima povezala je mladoga Penkalu i studenticu glazbene akademije Emiliju Stoffrege. Penkala je bio i glazbeno vrlo nadaren. Svaki instrument koji bi uzeo u ruke svirao bi iznimno dobro iako je bio amater.

Život u Zagrebu

Nakon vjenčanja par dolazi u Zagreb i smješta se na tadašnjem Trgu cara Franje Josipa br. 15 (današnjem Trgu kralja Tomislava br. 17). Na toj adresi otvorit će i svoju prvu radionicu u kojoj će nastati brojni izumi.

Kako se spominje u izvorima, Penkala je imao guste, crne brkove, češljao se prema gore i imao živ pogled. Uvijek je nosio elegantna odijela, a u ruci štap, što je tada bilo osobito moderno.
Godine 1904. Ministarstvo financija u Budimpešti imenuje ga kraljevskim kontrolorom mjera.
Zagreb se Penkali toliko svidio da je odlučio svoju službenu prisegu potpisati hrvatskim imenom Slavoljub.
U doba ministra Khuen-Héderváryja, kada je vladala opća mađarizacija, takva se gesta tumačila kao politički istup, što je imalo veliki odjek među hrvatskim intelektualcima.
Penkala je bio izrazit protivnik mađarske dominacije te ogorčen i nesretan što je svaki svoj patent morao prijaviti Mađarskom kraljevskom patentnom uredu.
No, Penkalino znanje, obrazovanje i sposobnosti respektirale su i ugarske vlasti te je 2. siječnja 1917. imenovan za nadkontrolora, s godišnjom plaćom od 2 800 kruna i dodatkom za stanarinu.

Svakodnevni radni zadatci nisu iscrpljivali izumiteljski i inženjerski Penkalin duh te su se uskoro začeli izumi koji su postali baština cijeloga svijeta.

Inženjer Slavoljub Penkala od početka svojih poduzetničkih i izumiteljskih pothvata stalno povećava proizvodnju te se iz svoje radionice na Trgu ubrzo seli u Prašku ulicu br. 3.
Godine 1906. počinje suradnja s Edmundom Mosterom na kojoj se temelji i tvrtka Penkala-Moster. Zajedno počinju graditi novu tvornicu u današnjoj Branimirovoj ulici, koju 1911. završavaju i stvaraju zajedničko dioničko društvo Penkala-Edmund Moster d. d.
Usporedno s tvornicom u Zagrebu, drugi član obitelji Moster zajedničkim kapitalom otvara drugu tvornicu u Njemačkoj, 6. studenoga 1908. godine, u Berlinu Neukolnu, pod imenom Edmund Monster & Co.

Svoj izum mehaničke olovke koju ne treba šiljiti, penkale, patentirao je gotovo na svim kontinentima. Ali, još i danas mnogi koji svakodnevno drže u ruci penkalu ne znaju da je taj epohalni izum djelo Zagrepčanina smatrajući da naziv penkala dolazi od engleske riječi pen, tj. pero.

Izumiteljski rad i stvaranje

Penkalino djelo obuhvaća oko 80 izuma s područja mehanike, kemije, fizike, zrakoplovstva, i drugih područja, i očit je dokaz svestrane tehničke nadarenosti i osobita stvaralačkoga duha koji se ne susreće često, niti je ponovljiv u svojoj jedinstvenosti.
Među revolucionarnim izumima Slavoljuba Penkale nalaze se:
• mehanička olovka
• nalivpero s krutom tintom
• držač nalivpera i olovke, tzv. knipsa
• termofor i termosboca
• rotacijska četkica za pranje zubi
• ebonit (masa od koje su se pravile gramofonske ploče)
• deterežent za pranje rublja
• sredstvo za uništavanje insekata
• sustavi za mjerenje protoka tekućina
• preparat ksilolita protiv parazita u željezničkim pragovima
• kočnice za vagone
• tračnice
• manometar
• dinamometar
• specijalni mikrofoni
• prislušni uređaji.

Penkala je dao i proračune te nacrte turbinskih kola i propelera za pokretanje helikoptera. Proučavajući opstrujavanje aeroprofila zračnim mlazom pomoću kompresora, pronašao je novi izvor sile uzgona.
Također je pronašao i lijek protiv reume koji je nazvao Radium D Francovka.

Usavršio je gramofonsku iglu i gramofonske uređaje te izmislio novu masu za lijevanje gramofonskih ploča, kao i anodne baterije te džepnu baterijsku lampu.

Izumi i patenti

Termofor

Godine 1903. godine Penkala patentira svoj prvi izum – termofor, koji je bio preteča današnje termos-boce. Iako je taj izum patentirao u Budimpešti pod brojem 29276, ideje se dokopao stanoviti Mayer iz Wolfenfelda i pojavio se na tržištu s termos-bocom pod svojim imenom.
To je bio prvi slučaj krađe Penkalina izuma, a uslijedili su još mnogi za koje se ne zna tko ih je i na koji način ukrao.

Rotirajuća četkica za zube

Godine 1905. prijavio je izum zubne rotirajuće četkice pod brojem 25153 u Kraljevsko-carskom austrijskom patentnom uredu.
Penkalin izum rotirajuće četkice vezan je uz anegdotu iz obiteljskoga kruga. Penkalina kći Thea je, prije svakoga pranja zubi, bježala iz sobe uz sobu i plačući molila da joj ne peru zube. Čini se da je oštra četkica bila pregruba i izazivala bol. I stoga je Penkala, nakon nekoliko probdjevenih noći, crtajući detalje na paus-papiru izmislio rotirajuću zubnu četkicu. Uz pomoć bravara napravio je njezin prototip, prvi takav u svijetu.
Kada je Penkala pokazao svojoj djeci četkicu i demonstrirao pranje zubi, svi su ju odmah htjeli iskušati. Penkala je stežući u ruci dvije simetrične poluge, koje su nalikovale na kliješta za lješnjake, redom svima oprao zube.
Četkicom se nisu trljali zubi, već je četkica, okrećući se oko svoje osi, dvjema stranama prala zube.

Usporedno s tim izumom, Penkala se bavio izumima mehaničke olovke i nalivpera.

Mehanička olovka

24. siječnja 1906. patentira pod obiteljskim prezimenom prvu mehaničku olovku na svijetu, patentni ured Budimpešte br. 36946 i Engleske br. 3690/1906 i 183242.

Samo nekoliko mjeseci kasnije, početkom proljeća, otvara prvu radionicu penkala u ulici Marije Valerije 3 (današnja Praška).
Kako nije bio zadovoljan rješenjem samog mehanizma penkale, 24. rujna iste godine prijavljuje Kraljevskom mađarskom patentnom uredu u Budimpešti izum poboljšanoga tipa mehaničke olovke br. 38353.

Da bi njegova mehanička olovka pisala tanko, sam je lijevao tanke grafitne mine i usađivao ih u metalni držač. Penkala je za svoju olovku konstruirao i spiralni umetak koji, vrtnjom tijela vanjskoga držača, po potrebi istiskuje minu.

Taj se mehanizam do danas nije promijenio!
Svojim izumom koji je zamijenio drvenu olovku koja se morala oštriti, Penkala je stekao svjetsku slavu.

Uspjeh je bio ogroman. Samo na temelju prvih deset uzoraka penkale, iz svih velikih europskih gradova stižu narudžbe pa je broj uskoro dosegnuo 100 000 naručenih penkala.
Daljnji napredak sastojao se u izradi grafitnih mina u boji. Korisnik je u jednom držaču dobio crvenu i plavu boju. S jedne strane je izlazila crvena mina, a s druge plava.
Penkale su se izrađivale od vrste ebonita koji je pronašao sâm Penkala.
Postigavši velik uspjeh klasičnim oblikom penkale, dolazi na ideju da ju stilizira pa tako izrađuje srebrne penkale (za žene), s poklopcem na lančiću.
Za potrebe šumara i stolara oblikovao je i plosnate, raznobojne penkale jer su im u struci takvi oblici bili potrebni.
Novine su donosile slike i pisale o olovci koju ne treba šiljiti, koja je uvijek jednako duga i prikladna za svaku ruku.

Narudžbe za penkale raznih vrsta stizale su iz cijele Europe pa i iz prekomorskih zemalja. Kako Penkala nije imao dovoljno velik kapital da proširi proizvodnju i zadovolji sve narudžbe, 5. listopada 1911. s tvrtkom Edmund i Gavro Moster and Co. potpisuje desetogodišnji ugovor o izradi penkala i ostalih pratećih izuma, s time da godišnje od tvrtke dobiva 6 000 kruna, a od dionica 33 i 1/3 posto. Ugovor nije bio osobito povoljan za Penkalu kao izumitelja i vlasnika izuma, ali u svojoj privatnoj radionici više nije mogao, sâm s nekoliko radnika, zadovoljiti svjetsku potražnju.
Iz ugovora se također razabire da je Penkala tvrtki Moster prodao pravo na dvanaest svojih patenata, koje je imao u stranim zemljama.

U to vrijeme, Penkaline se olovke i nalivpera izvoze u više od 70 zemalja svijeta. Tvornica koja je imala 300 radnika, već 1911. godine zapošljava 800 radnika. U razdoblju od 1912. do 1926. to je bila jedna od najvećih tvornica pisaćega pribora na svijetu.

Nalivpero (s čvrstom tintom) i knips

Godine 1907. patentira prvo nalivpero na svijetu s čvrstom tintom, i to 31. svibnja pod br. 193717 DRP.
Patenti za nalivpero do tada su prijavljeni u više od 35 zemalja svijeta.

Pera su bila od 14-karatnog zlata. Nalivpero se tintom punilo pomoću pipete.
Nezgoda je bila u tome što se u džepu nalivpero nije smjelo okrenuti naopako jer bi često tinta iscurila. Kako bi uklonio taj nedostatak, Penkala se dosjetio jahača (knipse), koji je od tada montirao na svako nalivpero, a po želji i na penkalu.
Na svakoj knipsi bilo je ugravirano: Penkala patent.

U rano proljeće 1907. Penkala na Tuškancu 5 otvara laboratorij pod imenom Elevator, i tvrtku Elevator, Vinovica, proizvodi E. M. Penkala i dr., gdje je proizvodio različite kemijske preparate.
Ondje je izumio suhu tintu. Nalivpero sa suhom tintom punilo se čistom vodom. Do tada su se unutrašnji džepovi sakoa, košulja i vesta često prljali tintom. Taj nedostatak sada je popravio savršenijim tipom nalivpera koje više nije puštalo tintu.

Dana 19. Kolovoza 1927. tvrtka Penkala Werke A. G. i inženjer Theodor Kovacs, Penkalin suradnik, sklapaju ugovor s velikim njemačkim proizvođačem tinte Günther Wagner A. G. za proizvodnju pisala Model 100.
Penkala i Kovacs u suradnju ulažu svoje patente, a Wagner proizvodne i distribucijske kapacitete.
Model 100 je vjerojatno legenda među legendama svih nalivpera u povijesti, poznatije kao Pelikan.
Njegova je proizvodnja počela 1929. godine.

Anodna baterija

U svom je laboratoriju Elevator počeo s ispitivanjem o člancima anodne baterije (danas se taj princip često koristi kod tzv. dugmastih baterija).
Htio je pronaći kemijske tvari koje bi stavio u zatvoren olovni omotač kako bi se proizvela struja slabe snage, 6-9 vata. Proučavao je i rješavao kemijske jednadžbe kako bi pronašao najbolji sastav elektrolita. I konačno je stvorio smjesu mangan-dioksida, acetilenske čađe, grafita i salmijaka.
Iako je bio poznat princip Leclancheova tipa baterije, Penkala je nastojao da izvor električne struje bude što većeg intenziteta. Uočio je da četverokutne baterije s pločastim elementima imaju veći kapacitet, ali i veći unutrašnji otpor.

Nakon njegove smrti, pronađene su skice za tzv. vječnu dinamobateriju. Prema savršenosti detalja nacrta toga mehanizma, izum bi vjerojatno već bio patentirao, ali ga je uvijek mučio nedostatak sposobnih radnika koji bi izradili dijelove prototipa. Naime, u Penkalino je vrijeme u Zagrebu bilo malo visokokvalificiranih majstora. A kada bi bilo kakav njegov izum pokazao praktičnu vrijednost, odmah bi se javili zagrebački novčari s eksploatatorskim ponudama. Stoga je Penkala uvijek nastojao samostalno financirati svoje radove.

Deterdžent i plavilo za rublje

Gotovo svakoga dana, točno u 10 sati iz svoje radionice u Praškoj, odlazio je na omiljeni gablec u Ilicu u Lovački rog. Ondje bi pojeo pržena jetrica ili jaja na oko i popio kriglu piva. Na povratku bi svratio u kavanu Corso, gdje bi, pijući kapuciner i pušeći cigaretu za cigaretom, prelistao strane časopise, zanimajući se za nova tehnička dostignuća. No, kako je mnogo i putovao, u raznim je gostionicama i kavanama uočio stolnjake uprljane teškim mrljama. Razmišljao je kako bi se one s lakoćom mogle ukloniti.
Danima je radio pokuse, miješajući razne kemijske tvari i jednoga je dana pronašao prašak kojim je u nekoliko sekunda isprao sve mrlje od vina, voća i tinte. Bio je to prvi deterdžent! Ne naišavši na razumijevanje novčara i tvorničara, Penkala je taj deterdžent zadržao samo za kućnu upotrebu, obradovavši tako svoju ženu.

Istovremeno je pronašao i plavilo za rublje. Za taj izum velik su interes iskazale sve praonice u gradu gdje su se tada ručno prale oficirske (bijele) košulje. Pošto bi se košulje i drugo bijelo rublje već opralo, ispiralo bi se u vodi u kojoj je bilo otopljeno plavilo u obliku malih kuglica.
Plavilo za rublje postalo je nužna potrepština sve većega broja kućanstava jer je zamijenilo dotadašnje sredstvo za bijeljenje, tzv. blajh, koji bi nakon duže uporabe oštetio rublje.

Obrtna turbina (Hovercraft)

U rujnu 1908., patentnom uredu u Budimpešti pod br. 7149 prijavljuje izum obrtne turbine koja se mogla koristiti zrakom ili vodom.Izum je urodio lebdjelicom, tj. onim što danas znamo pod nazivom hovercraft, koja je ostvarena pedesetak godina kasnije kao novo prometno sredstvo.

Ksilolit

U popisu potvrđenih patenata nalazi se i tekući preparat za impregniranje željezničkih pragova, ksilolit. Njime su se štitili željeznički pragovi od truljenja zbog djelovanja atmosferalija i parazita. Izum je bio od iznimna značenja za sigurnost željezničkoga prometa jer je problem smanjivanja trajnosti pragova tada mučio sve željezničke tvrtke u svijetu.

Inovacije iz područja audiotehnike

Godine 1906., kako je već spomenuto, počinje suradnja između Edmunda Mostera i Slavoljuba Penkale iz koje nastaje tvrtka Penkala-Moster. Zajednički počinju graditi novu tvornicu u Baroševoj (današnjoj Branimirovoj) ulici, gdje je Penkala 1908. počeo lijevati prve gramofonske ploče, a samo godinu kasnije prvi je u nas počeo snimati glasove naših operetnih i opernih pjevača na gramofonske ploče Edison-Bell-Penkala u Nikolićevoj (danas Teslinoj) ulici.
Tadašnji tip zvučnice gramofona imao je ugrađenu membranu na koju su se prenosila mehanička titranja igle i izravno pretvarala u zvuk. Kako bi se postigla što vjernija reprodukcija ljudskoga glasa, Penkala, strasni ljubitelj glazbe, izradio je tanke membrane koje su uveliko poboljšale reprodukciju.
Usavršio je i gramofonsku iglu koja je do tada bila čelična i mogla se upotrijebiti samo za dvije ploče. Tako je Penkala napravio iglu od kroma koja se mogla upotrijebiti za 10 ploča, a sintetička dvostrana kromna igla za 40 ploča.

Neposredno uoči Prvoga svjetskoga rata, austrougarske vojne vlasti zainteresirale su se za Penkalino usavršavanje mikrofona na gramofonu.
Uz pomoć Penkalinih inovacija, austrougarske su vlasti znatno usavršile vojne prislušne radiopostaje, koje su i nazvane Penkala. No, sâm Penkala to nikada nije doznao jer nije bio na bojištu.

Zrakoplov Neptis lucilla

Penkala je sa sinom Eduardom, kad god se pružila prigoda, hvatao razne vrste leptira i promatrao njihov let. Najviše se zanio siluetom leptira latinskoga naziva Neptis lucilla, kojega je u pravilu susretao na Kraljičinu zdencu podno Medvednice. Upravo je u tome leptiru Penkala vidio viziju svoje zračne letjelice i ta ga vizija neće napustiti do kraja života.

S obzirom na potrebu stabilnosti, Penkala je konstruirao osebujan tip aviona koji do tada nije bio sagrađen nigdje u svijetu.
Inspirirao ga je let ptica dok je promatrao njihov rep u trenutku polijetanja i slijetanja, kao i rep leptira Neptis lucilla, koji se u letu ponaša kao ptica.
Uočio je da prilikom slijetanja, golubovi i lastavice, lepezasto rašireni i horizontalno položeni rep sa svake strane malo podignu. O tome je prirodnom mehanizmu razmišljao danima. Želio je napraviti takvu konstrukciju zrakoplovnoga repa koji bi se mogao pomicati pomoću čeličnih žica vezanih za upravljač, kako bi mu mijenjao oblik pri polijetanju i slijetanju kao i uzdizanju za vrijeme leta.
Penkala je naravno uspio u svome naumu te napravio i taj mehanizam. Površine repa mogle su zauzeti pet položaja.

Godine 1909. prijavio je Kraljevskom mađarskom patentnom uredu uređaj za podizanje u zrak i napredovanje (upuhivanje na krila) pod br. 47374.
Dvosjedni zrakoplov, po svojim zamislima i nacrtima, Penkala dovršava 1909. godine, a 1910. njime već leti.

Nazvao ga je po leptiru – Neptis lucilla.

Dana 10. prosinca 1909. prijavio je Kraljevskom mađarskom patentnom uredu izum aviona na principu zmaja s posebnim tipom kormila pod br. 50774., a 28. prosinca prijavio je sustav avionskih nosećih krila pod br. 50775.

U vrijeme izgradnje zrakoplova, sagradio je 23. veljače 1910. hangar za njegov smještaj na vojnom vježbalištu na Črnomercu i tako otvorio prvo uzletište u Hrvatskoj. To je ujedno i datum rođenja hrvatskoga zrakoplovstva i prvoga hrvatskoga aerodroma.

U travnju izvodi svoj prvi skok avionom, a u lipnju i prvi javni let za općinstvo grada Zagreba.

Penkala je sav novac koji je zaradio prodajom penkala i ostalih izuma, kao i ostatak miraza svoje žene, uložio u izgradnju aviona, iako je većina okoline na ideju zrakoplova gledala sa skepsom, ismijavanjem i podsmjehom.
Stoga nitko od zagrebačkih novčarskih moćnika nije bio zainteresiran za financiranje Penkalina aviona jer u njemu nisu vidjeli mogućnost profita.

Najveću ulogu u izgradnji aviona i njegovu letu imao je mladi urarski mehaničar Dragutin (Karlo) Novak. S Penkalom se upoznao na preporuku svojeg staratelja i ujaka Kolomana Arkusa, tada majora u austrijskoj vojsci. Dragutin Novak postaje ne samo čuvar Penkalina aviona i alata u hangaru, već i predani suradnik u dovršavanju montaže aviona. Živio je u maloj sobi u hangaru. Kasnije, za Prvoga svjetskoga rata, bio je nastavnik letenja u vojnoj zrakoplovnoj školi u Fischamendu, u Austriji.

 Simpatični čovječuljak s velikim ušima…

Penkalini proizvodni pogoni bili su nužno vezani uz promidžbene aktivnosti. Njegov je rad bio poznat po tome što su ga pratili pomno razrađeni pristupi u reklamiranju proizvoda. Sâm Slavoljub Penkala smislio je mnoge marketinške poteze svoje tvrtke.
Njegova je ideja dizajn zaštitnoga znaka, simpatičnoga čovječuljka s ogromnim ušima i ušiljenim nosom (zapravo, Penkalina karikatura).
Znak je izradila akademska slikarica Jadviga Matavovska, ujedno i Penkalina šogorica.
Maštoviti memorandumi, reklamne figure, razne promocije proizvoda, pomno odabrane novine u kojima su se davali oglasi, i ostali potezi, znatno su doprinijeli da ime tvrtke i proizvoda postanu prepoznatljvi u svijetu.

Ostavio je svoje ime za vječnost

Prvi svjetski rat prekinuo je Penkalina istraživanja. Životne okolnosti bile su iznimno teške te se više posvetio praktičnoj izvedbi i plasiranju svojih izuma.

Iako je rijetko obolijevao, 1919. obolio je od malarije. Nikome nije bilo jasno gdje je zadobio ubod Anophelesa, komarca prijenosnika malarije. Bolest je uzela maha i ti dani njegova bolovanja, visoke temperature i groznice bili su za njegovu obitelj i prijatelje puni straha i neizvjesnosti. Nakon desetak dana Penkala se oporavio i ubrzo ozdravio. No, zdravlje nije dugo služilo Penkalu.

U svojim naporima da razvije industriju na području Zagreba i čitave Hrvatske nenadano umire 5. veljače 1922. u 51. godini, nakon službenoga putovanja s kojeg se vratio s upalom pluća.
Sudbina je htjela da je umro u naponu intelektualnoga stvaranja.

Sprovod tog rodoljuba i plemenitoga čovjeka bio je do tada neviđen. Brojni Zagrepčani u dugoj povorci 7. veljače 1922. pratili su Penkalu na posljednje počivalište. Cijeli intelektualni Zagreb koračao je u dubokoj žalosti iza tijela čovjeka koji je Zagrebu i Hrvatskoj dao neizmjerno mnogo.

U posmrtnom je govoru prijatelj, prof. Izidor Kršnjavi rekao:
Tvorac penkale ostavio je svoje ime za vječnost.

Zanimljivosti

Penkala je po savjetu oca otišao na studij medicine u Beč. Iako su ga zanimali ljudski kostur i funkcije mišića, nije mogao podnijeti seciranje. Stoga napušta prvi semestar i odlazi teti Mariji u Dresden na studij kemije.

Zaštitni znak Penkale 30. listopada 1910. izazvao je pomutnju u Grazu, o čemu su tada pisale i novine Kleine Zeitung.
Naime, praktikant trgovca Brauna, koji je imao zastupništvo penkala-olovaka, reklamirao je penkale noseći na glavi masku u obliku zaštitnoga znaka. Praktikant je bio odjeven u elegantnu odjeću, a u ruci je nosio ogromnu penkalu, poput štapa za šetnju. Mladić je ponosno šetao ulicama Graza i svi su se smijali uspjeloj reklami.
No, policajac kod Zemaljske skupštine smatrao je da je interes koji je mladić pobudio javna sramota. Stoga je „objekt javne senzacije“ doveo svojem pretpostavljenom, a gradsko vijeće, kao vlast nadležna za sigurnost, priopćilo je da su maske, prerušavanje i maskirane povorke zabranjene i kažnjive te maskiranim osobama predstoji zatvaranje.
Takav način reklamiranja bio je prekršaj, prema štajerskoj policijskoj uredbi iz 1858.

Kako je s prijateljima znao tumarati šumom uslijed lova, često bi ih u šumi zatekla noć. Neobično su se iznenadili kada je Penkala u dubokoj šumi, u mraku, odjednom svima osvijetlio put džepnom električnom svjetiljkom.
Odmah su se oko njega okupili, među ostalim prijateljima, tadašnji zagrebački gradonačelnik Heinzel, arhitekt Erlich, kipar Frangeš, prof. Kršnjavi i drugi. Svijetlili su na sve strane i bili oduševljeni modernim lampašem. Htjeli su da se ta baterijska svjetiljka proizvodi za prodaju, no nitko nije imao tako velik kapital da bi mogao pokrenuti tvornicu baterija.
Tako je baterijska svjetiljka ostala bez pokrovitelja, a Penkala je izradio tek nekoliko prototipova za svoje prijatelje.

Dok je konstruirao avion, Penkala je bio meta mnogih znatiželjnih Zagrepčana, koji su dolazili na nasip uz vojno vježbalište i ondje satima sjedili.
Znali su tko je Penkala jer je već iz daljine bio prepoznatljiv sa svojom omiljenom bijelom svilenom kapom crnoga štitnika, istog oblika kakav je nosio i njemački konstruktor zračnoga broda, grof Ferdinand von Zeppelin.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ tekst o Slavoljubu Penkali dijelom je uređen i prilagođen te skraćen, a preuzet je sa stranice TOZ Penkala – Tvornica olovaka Zagreb d. d. gdje nije autorski potpisan; poveznicu na taj tekst možete naći u nastavku ■ izvor: www.toz-penkala.hr ■