Početak jeseni učenici su obilježili terenskom nastavom u prekrasnom Parku Maksimir. Tog dana školske klupe zamijenili smo zelenilom, šetnicama, drvećem i prirodom koja nam je dala najbolju moguću učionicu – učionicu na otvorenome.

Terenska nastava posebno je vrijedan oblik učenja jer djeci omogućuje da znanje ne usvajaju samo slušajući i čitajući već da ga dožive svim svojim osjetilima. Ono što smo učili u učionici, sad smo mogli vidjeti u stvarnom okružju. Promatrali smo promjene koje donosi jesen, uočavali različite boje lišća, prepoznavali jesenske plodove, upoznavali biljke i razgovarali o promjenama u prirodi koje nastaju dolaskom hladnijih dana.

Upravo je učenje iz neposredne stvarnosti ono što terensku nastavu čini toliko vrijednom. Dijete lakše razumije i pamti ono što je samo vidjelo, istražilo i doživjelo. Kad učenik uzme plod u ruku, promatra list, dodirne koru drveta ili pronađe biljku o kojoj smo razgovarali u učionici, učenje postaje stvarno, konkretno i povezano s njegovim iskustvom.

No terenska nastava nije važna samo zbog usvajanja novih znanja. Ona ima veliku ulogu i u emocionalnom i socijalnom razvoju djece. Boravak u prirodi djeluje opuštajuće, učenicima omogućuje kretanje i smanjuje osjećaj svakodnevne školske rutine. Djeca su slobodnija u izražavanju, spontanija, znatiželjnija i spremnija na suradnju.

• 

• 

Učionica na otvorenome drukčija je učionica. U njoj nema klasičnih zidova ni školskih klupa, a prostor za učenje postaje cijeli svijet oko nas. Učenici mogu hodati, promatrati, istraživati, razgovarati i postavljati pitanja. Takvo okružje u djeci potiče znatiželju i istraživački duh i omogućuje im da uče prirodnim putem – putem iskustva i igre.

Terenska nastava djeci je zato često osobito zanimljiva. Ona donosi promjenu, pokret, druženje i nova iskustva. Učenici se pritom ne osjećaju kao da „uče gradivo“, iako upravo tada usvajaju brojna nova znanja. Učenje se događa spontano i u opuštenom ozračju, a ono što dijete samo otkrije često ostaje mnogo duže u njegovu sjećanju.

Boravak u prirodi pružio nam je i priliku za razvijanje odgovornog odnosa prema okolišu. Razgovarali smo o važnosti očuvanja prirode, biljaka i životinja, kao i o tome kako svojim ponašanjem možemo pridonijeti očuvanju okoliša. Učenici su učili promatrati prirodu, ali i brinuti se o njoj.

Važan dio terenske nastave bilo je i zajedničko druženje. Hodajući Maksimirom, razgovarajući, istražujući i dijeleći svoja zapažanja, učenici su razvijali osjećaj zajedništva i suradnje. Takve aktivnosti omogućuju djeci da svoje prijatelje upoznaju i izvan uobičajenoga školskog okružja, a učitelju da učenike vidi u drukčijim situacijama i bolje upozna njihove sklonosti i načine razmišljanja.

Terenska nastava zato nije samo „izlazak iz škole“. Ona je važan dio odgojno-obrazovnog procesa jer povezuje znanje, iskustvo, kretanje, istraživanje i emocije. Dijete najbolje uči kad je aktivno uključeno, kad nešto može vidjeti, osjetiti, istražiti i povezati sa svojim svakodnevnim životom.

• 

• 

• 

Naš boravak u Maksimiru pokazao nam je da učionica ne mora uvijek imati četiri zida. Katkad je najljepša i najzanimljivija učionica upravo ona u kojoj nas okružuju drveće, lišće, plodovi, zvukovi prirode i svježi zrak.

Iz Maksimira smo se vratili puni dojmova, novih spoznaja i lijepih zajedničkih trenutaka. Jesen smo upoznali na najbolji mogući način –neposrednim iskustvom, istraživanjem i boravljenjem u prirodi.

■  NAPISALA: Andrea VINDIŠ, učiteljica mentorica, OŠ Ivana Filipovića, Zagreb   ■