Zato učitelji prvog razreda trebaju nalaziti pristupačne načine obrade lektire i u čitanje uključiti roditelje.

Budući da imam dugogodišnje iskustvo, dosjetila sam se kako bih kombinacijom različitih metoda rada mogla motivirati učenike da čitaju lektiru i u tome otkriju užitak. Poticaj za obradu lektire na drukčiji način bila je prekrasna priča Ljudevita Bauera Tri medvjeda i gitara.

Kao uvod, odnosno motivacija, poslužila mi je vlastita meditativna priča, svojevrsna vođena fantazija. Meditativne priče imaju pozitivan učinak na emotivni i intelektualni razvoj djece, bude njihovu kreativnost i potiču maštu. U djeci jačaju samopouzdanje i razvijaju empatiju. Dobro smišljena i ispripovijedana priča blagotvorno utječe na djecu. Učenici su slušali priču koju sam im sugestivno pripovijedala praćena glazbom u pozadini te su se u mašti zaputili u šumu. Osluškivali su zvukove, mirisali, promatrali… Nakon meditativne priče iznijeli su svoje dojmove, ispričali što su vidjeli i čuli, koje su mirise osjetili te što im je bilo najljepše u toj čudesnoj šumi.

Nakon toga najavila sam im priču o medvjeđoj obitelji koja je živjela baš u toj šumi. Njihovo sam slušanje priče usmjerila na likove, njihova imena i postupke.

Priču sam dijelom interpretativno čitala, dijelom pripovijedala, a dijelom i glumila uz pomoć ginjola. Učenici su nakon toga izražavali svoje dojmove, pripovijedali što im se najviše svidjelo, koje su likove uočili…

U etapi analize svaki je učenik dobio svoj primjerak slikovnice koju je samostalno listao, promatrao ilustracije, uočavao likove, događaje… Svatko je po želji mogao pročitati rečenicu ili manji ulomak.

Tijekom etape sinteze još smo jednom utvrdili naslov priče, ime pisca, likove… Učenici su riješili listić koji uz temeljne lektirne zadatke sadržava i međupredmetnu povezanost s jezikom (rečenicom, interpunkcijom), s početnim čitanjem i pisanjem te jezičnim izražavanjem (postavljanjem pitanja i davanjem odgovora, dopunjavanjem rečenica). Dakako, sadržaj priče nenametljivo se povezao s prirodom i društvom, likovnom i glazbenom kulturom te građanskim i zdravstvenim odgojem. Učenici su slikovnicu ponijeli kući, a za domaću zadaću roditelji su im trebali pročitati tu priču prije spavanja.

Sutradan smo se nastavili baviti pričom uz pomoć školske knjižničarke Leone Jug, koja im je ispričala priču na drukčiji način – služeći se japanskom tehnikom pripovijedanja kamišibaj. To je tehnika pripovijedanja priča s pomoću slika. Izvođač pripovijeda priču te istodobno na malom postolju prikazuje slike. Ta se tehnika pripovijedanja vrlo dojmila mojih učenika i svi su se htjeli okušati u njoj. Svirajući gitaru, pripovijedanje je pratio kolega učitelj Marinko Pintarić. Nakon toga učenici su upoznali i gitaru i pokušali je svirati. Bili su oduševljeni.

• I na kraju, kao poseban stvaralački zadatak, svaki je učenik na dugačkom svitku papira nacrtao dio priče.

U dva školska sata učenici su zahvaljujući kreativnoj kombinaciji različitih metoda rada uspostavili komunikaciju s umjetničkim tekstom.

Zahvaljujući dobroj motivaciji, koja je jako važna u toj dobi, usredotočili su se na tekst, s lakoćom uočili likove i pouku te polako počeli razvijati sposobnosti koje će im kao budućim čitateljima biti izrazito važne: asocijacije, predočavanje, uočavanje odlomaka i redoslijeda događaja, prepoznavanje glavnih i sporednih likova…

…………………………………………………………………….

Prilog 1.

LEKTIRNI LISTIĆ

MOJA LEKTIRA

■ IME PISCA: _________________________________________________

■ NASLOV KNJIGE: TRI ____________________ I __________________

■ KAKO SE ZVAO TATA MEDO? __________________________________

■ KOLIKO JE SINOVA IMAO? ____________________________________

________________________________________________ JE LOVIO RIBE.

________________________________________________JE PRIKUPLJAO MED.

________________________________________________ JE SVIRAO GITARU.

■ DOPUNI REČENICE OVIM RIJEČIMA: ŽIVOTINJE, PRSTE, GITARU.

BUKALO I MEDVJED NAŠLI SU _____________________________________.

ZAKLJUČILI SU DA GITARA NIJE ZA MEDVJEĐE ______________________.

BERO JE SVIRAO TAKO LIJEPO DA SU GA SLUŠALE PTICE I

ŠUMSKE _________________________________________________________.

■ KAKO SU ŽIVOTINJE ZAHVALILE BERI?

IZ RIJEKE SU DONIJELE PUNO ______________________________________.

■ KAKO SU PTICE ZAHVALILE BERI?

IZ ŠUME SU U KLJUNU DONIJELE ___________________________________.

■ ŠTO TI ZNAŠ DOBRO RADITI?

…………………………………………………………………….

Prilog 2.

O TEHNICI KAMIŠIBAJ

Tehnika pripovijedanja kamišibaj potječe iz Japana, u kojemu je nekada bila vrlo popularna kao oblik kazališta za djecu.

Riječ KAMI na japanskom znači papir, a ŠIBAJ je kazalište, drama. U dvadesetim i tridesetim godinama prošlog stoljeća u Japanu je izbila velika gospodarska kriza u kojoj je mnogo ljudi ostajalo bez posla. Tada su se nezaposleni ilustratori i kazalištarci dosjetili zanimljiva načina kako zarađivati za život. Izradili bi mala drvena postolja, stavili ih na bicikle i vozili se od mjesta do mjesta. Tamo bi okupljali djecu koja bi sa sobom donijela nešto sitniša i time sebi osigurala mjesto u publici. Dijete koje bi platilo nešto više dobilo bi mjesto bliže improviziranoj pozornici. Svako bi dijete obvezno dobilo i bombončić ili domaći kolačić. Kad bi se pozornica otvorila, pripovjedač bi uz pomoć ilustracija pripovijedao uzbudljivu priču prepunu tajanstvenih bića, duhova i demona, a u najnapetijem dijelu priče zatvorio bi svoju pozornicu i rekao: „Doći ću opet sutra i ispričati vam što je dalje bilo”. Tako bi si osigurao zaradu i za sutradan.

Glavna su obilježja kamišibaja njegova veličina i intimnost. Oko minijaturnoga drvenog postolja može se okupiti najviše dvadeset gledatelja kako bi dobro vidjeli ilustracije i čuli pripovjedača. Dakle, idealno za jedan razred.

U Japanu je kamišibaj odavno izgubio popularnost. Može se naći još samo u zabačenim selima ili na manjim otocima. Ali, njegova popularnost u drugim krajevima svijeta raste. Jako je popularan u Južnoj Americi, a počeo se širiti i Europom. Postaje omiljenom tehnikom pripovijedanja u školama Velike Britanije, Italije, Njemačke…

I naši susjedi Slovenci prepoznali su vrijednost te pripovjedne tehnike. Njome se koriste u školama, vrtićima i dječjim bolnicama.

Smatram da je ta jednostavna tehnika, koja ne zahtijeva puno materijalnog ulaganja, iznimno važna u mnogim aspektima: idealna je za učenje i uvježbavanje javnog nastupa, pomaže u razvoju govornih vještina, potiče imaginaciju i kreativnost, pridonosi razvoju koncentracije… Stoga bi bilo izvrsno kad bi se počela primjenjivati u našim školama.

Tajana RIHTAREC VIŠNIĆ, učiteljica | OŠ Mursko Središće | PO Peklenica

Tajana Rihtarec Višnić je dvadeset pet godina učiteljica u Područnoj školi Peklenica pri Osnovnoj školi Mursko Središće. U nastavi primjenjuje suvremene metode rada, čime je obogaćuje. Usavršavala se u nizu edukativnih kreativnih radionica u organizaciji Udruge Kreativan trening i Studija Kubus u Zagrebu. Završila je cikluse radionica Foruma za slobodu odgoja („Čitanje i pisanje za slobodno mišljenje” / RWCT, „Edukacijom do zdravlja”). Bavi se dramskom pedagogijom, čijim se kreativnim metodama koristi ne samo u redovitoj nastavi, nego i u izvannastavnim aktivnostima. Suvoditeljica je Dramske družine Bundaš, u kojoj posebnu pozornost pridaje govornom izražavanju, slobodnom i spontanom kretanju na sceni te pripremi učenika za javne nastupe i govornu interpretaciju književnoumjetničkih djela.