U neposrednom odgojno-obrazovnom procesu svaki učitelj ima i učenike s teškoćama. Kao učiteljica koja u posljednje vrijeme svakodnevno poučava i takve učenike, smatram da sam dužna podijeliti svoja iskustva i dati neke smjernice kolegama koje takav rad tek čeka.

Djecu s teškoćama u nastavnom procesu najčešće poučavam u sklopu redovita programa s individualiziranim pristupom te prilagođena programa. Težnja je da se djeca unatoč svojoj teškoći, ma kakva ona bila, integriraju u redovite nastavne odjele.

Djeca koja se školuju prema redovitu programu s individualiziranim pristupom uglavnom imaju lakše teškoće. To su teškoće u glasovno-govornoj i pisanoj komunikaciji, dakle poremećaji u razumijevanju i izražavanju, disleksija, disgrafija, diskalkulija i slični.

Djeca koja se školuju prema prilagođenom programu imaju složenije teškoće, a u svojem radu susretala sam se konkretno s ADHD-om, Ašpergerovim sindromom te poremećajima iz autističnog spektra.

Kada dijete ima tzv. rješenje o školovanju prema posebnim uvjetima, učitelj treba uvijek biti spreman na velik i temeljit rad, traženje različitih metoda i načina rada, osmišljavanje različitih dodatnih materijala, no prije svega mora biti otvorena srca i spreman učiniti sve kako bi baš to dijete optimalno usvojilo nastavnu građu i u raznim vrstama vrednovanja pokazalo što je naučilo.

Na početku svake školske godine svaki učitelj koji radi u nastavnom odjelu u kojemu je dijete s teškoćama dužan je izraditi inicijalnu procjenu znanja i sposobnosti tog djeteta. U tome nam uvelike pomaže i djetetova medicinska dokumentacija, mišljenje stručnjaka, rehabilitatora, jer bez njih možemo dijete samo intuitivno procijeniti i ne svojom krivnjom učiniti veliku pogrešku u daljnjim koracima pri izradbi mjesečnih programa. Stručna služba i učitelji trebaju inzistirati na njima i ne smiju se dovesti u situaciju da neke dijagnoze budu nedorečene ili čak da se skrivaju od škole što je često slučaj.

Kako to izgleda na konkretnom primjeru, u stvarnoj nastavnoj situaciji, u kojoj imamo učenika s prilagođenim programom kojemu je zbog teškoća dodijeljen i asistent u nastavi?

Dijete katkad ima pravo na asistenta 10 sati u tjednu, a u težim slučajevima i tijekom cijelog nastavnog procesa. Moram napomenuti da bi asistent trebao biti isključivo pomoć učitelju tog razrednog odjela i pomoć učeniku s teškoćom koji treba tijekom nastavnog sata sudjelovati u raznim aktivnostima. Npr. dijete s poremećajem koncentracije treba asistenta zato što ne može zadržati pozornost na nekom zadatku, u mislima odluta u neki svoj svijet, i upravo tada nastupa asistent kako bi usmjerio dijete prema rješavanju zadatka te kako bi ostala djeca u razrednom odjelu mogla u normalnim uvjetima raditi na svojim zadatcima. Naravno, to u praksi izgleda drukčije. Takva su djeca glasna, a da bi ih uspio usmjeriti prema aktivnosti, asistent također može biti glasan.

• 

• 

Takvi uvjeti mogu biti stresni za ostalu djecu koja rješavaju svoj zadatak, pa i njihova koncentracija opada. Za takvu situaciju jednostavno ne postoji recept, već treba biti uporan i usmjeravati cijeli razred da bude tolerantan prema takvim učenicima. Dijete s asistentom treba usmjeravati prema tišem načinu rada, a ako situacija zbog buke izmiče kontroli, djetetu obvezatno treba ponuditi stanku, šetnju, neku njemu blisku aktivnost. Ostalu djecu u razredu trebamo učiti toleranciji i pohvaliti ih zbog razumijevanja problema.

Za dijete s teškoćama uvijek trebamo imati spreman dodatni materijal za rad i ne smijemo dopustiti da ima prazan hod tijekom nastavnog sata. Uvijek treba pravilno isplanirati sat kako bi se pravilno izmjenjivali individualan i frontalni, odnosno grupni rad većine razreda i individualan rad djeteta s teškoćama. To je vrlo sličan rad onome u kombiniranom nastavnom odjelu.

U vrednovanju učenika s teškoćama uvijek moramo biti jako oprezni. Trebalo bi im najaviti svaku vrstu provjere, usmenu ili pisanu, petominutnu ili cjelosatnu. Uvijek je važno dati im dovoljno vremena da nauče sadržaje koji će se od njih tražiti. Provjera bi uvijek trebala biti na početku nastavnog dana i nikako je ne smijemo ostavljati, primjerice, za dopunsku nastavu – za 5. sat. Do tada će djetetova koncentracija biti minimalna i mi od djeteta nećemo dobiti optimalnu procjenu znanja i sposobnosti.

Pri provjeri trebali bismo uzeti u obzir djetetovu teškoću i istodobno omogućiti djetetu da pokaže svoje prednosti. Nikada dijete ne smije biti kažnjeno negativnom ocjenom zbog svoje teškoće i moramo pronaći način kako da ga ispitamo na njemu najprimjereniji način.

U konkretnom primjeru dijete s disleksijom i disgrafijom ne smije dobiti jedinicu iz diktata, dijete s diskalkulijom ne može rješavati test iz matematike bez pomagala, dijete s poremećajem razumijevanja ne može dobiti jedinicu iz, npr., čitanja s razumijevanjem, a od djeteta s poremećajem izražavanja ne možemo tražiti da definira neki pojam, već mu trebamo ponuditi gotovu definiciju u kojoj ono eventualno dopunjuje ključne riječi.

Primjera je bezbroj, a bit je svega da svaki učitelj mora dovoljno poznavati svojeg učenika s posebnim potrebama i truditi se svim silama da tom djetetu boravak u školi i školske obveze općenito ne budu teret, već da im pristupa s radošću. Za tu djecu nema pravila, ne postoje priručnici… Mi učitelji u suradnji sa stručnom službom škole i rehabilitatorima izvan škole moramo učiniti sve kako bi toj djeci rad bio što prihvatljiviji s obzirom na njihovu teškoću.

U provedbu programa trebali bi biti uključeni i roditelji djeteta s teškoćama koje prethodno treba senzibilizirati za djetetove teškoće, usmjeriti ih prema prihvaćanju djetetova stanja, a ne prema negiranju postojećeg problema, što je veoma čest slučaj. Roditelj se katkad teško miri s činjenicom da baš njegovo dijete ima određene teškoće i mi im kao učitelji moramo pomoći u objektivnom suočavanju s tim problemom. U svemu tome moramo imati na umu to da je dijete centar našeg interesa i djelovanja, a ako roditeljima treba pomoć u suočavanju s problemom, trebamo ih uputiti u ustanove specijalizirane za to, poput Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta.

Najčešće se dogodi da roditelj ne cijeni sav taj  trud uložen u rad s djetetom s teškoćama,  katkad čak ne kaže ni hvala, no nama to ne treba smetati niti bi nas trebalo obeshrabriti jer naša je najveća nagrada znanje koje je dijete ponijelo sa sobom nakon našeg truda i spoznaje da smo učinili nešto kvalitetno i dobro, s vidljivim rezultatima.

U svojem budućem radu na Školskom portalu nastojat ću sve zainteresirane senzibilizirati za takvu vrstu rada s pomoću kratkih literarnih radova u kojima će u središtu zbivanja biti upravo takva, posebna djeca i njihove zgode i nezgode u školskim klupama i izvan njih.

■ Piše: Karolina Dollard, diplomirana učiteljica razredne nastave ■  Već pune 23 godine radi u Osnovnoj školi Markuševec u Zagrebu. Tijekom dugogodišnjeg rada stekla je puno iskustva u izravnom radu s djecom s teškoćama te se posebno posvetila njima i načinu rada s njima. Osim rada s djecom s teškoćama, u svojem je radu predana metodici medijske kulture s posebnim naglaskom na film u razrednoj nastavi ■