Povodom 50. rođendana Osnovne škole Josipa Račića iz Zagreba osmislila sam biografsku izložbu posvećenu slikaru. Namjera mi je bila uveličati obljetnicu, ali i omogućiti učenicima posjet izložbi koja je zbog epidemioloških okolnosti otvorena u školi. Izložba je bila otvorena učenicima i djelatnicima škole, a putem školske mrežne stranice omogućili smo roditeljima i svim zainteresiranim posjetiteljima da je također pogledaju. Izložba je koncipirana tako da se učenici upoznaju s činjenicama o Račiću i njegovim djelima koji su im dotad bili nepoznati.

BIOGRAFIJA

Josip Račić rođen je 1885. godine u zagrebačkom naselju Horvati kraj Zagreba. Otac Mijo i majka Josipa Račića imali su još i kćer Pepicu s kojom je Josip bio blizak. Račić je od ranih dječačkih dana ugljenom crtao po bijelim zidovima staje: leptire, cvijeće, životinje i ljude. Čuvao je race i racake koje se u njegovu kraju dozivaju liga, liga!.

Dobio je nadimak Liga ne samo zbog toga već i zbog tri naslikane patke iznad naziva krčme koju je imao njegov otac. Kao devetogodišnjak ostao je bez majke, što je obilježilo njegovo djetinjstvo, kao i siromaštvo i neimaština. Od devetnaeste godine pa do svoje smrti školovao se i živio izvan Hrvatske.

Dana 20. lipnja 1908. pronađen je u sobi u hotelu Saint Gregoire, gdje je umro pod nerazjašnjenim okolnostima. Pokopan je 22. lipnja 1908. na groblju Bagneux, i to na besplatnome grobnome mjestu.

OBRAZOVANJE

Osnovnu školu završio je u Zagrebu, a od 1896. godine pohađao je kraljevsku realnu gimnaziju koju je napustio nakon tri godine. Za vrijeme školovanja bio je tih, miran, povučen dječak i nije se previše družio s vršnjacima. Napustio je gimnaziju u želji za crtanjem. Otac ga je upisao na litografski zanat koji je i izučio (1900. – 1903.) kod majstora Vladimira Rožankowskoga.

Bio je zadovoljan stečenim znanjem, ali želja za slikanjem i crtanjem odvela ga je u Beč, a zatim u München (1904. – 1908.), gdje je pohađao privatnu slikarsku školu Antona Ažbèa. Bio je iznimno nadaren, ali siromašan i bez mogućnosti plaćanja školarine. Profesor je veoma cijenio njegov talent i volju za slikarstvom, pa mu je dopustio da besplatno pohađa njegovu školu.

• 

• 

U Münchenu se Račić, skupa s prijateljima Miroslavom Kraljevićem i Vladimirom Becićem, afirmirao unutar Zagrebačke škole, tj. buntovne klase, Die kroatische Schule (Hrvatska škola).

Račić je silno želio napredovati i stoga 1908. godine putuje u Pariz. U pismima koje je slao ocu iz Pariza pisao je o teškom životu, ali jednako tako bio je sretan što je tamo. Da bi si omogućio boravak, slikao je i prodavao slike s motivima pariške sirotinje i pariških mostova te kopirao djela Goye, Maneta i ostalih impresionista.

DJELA

Za izradu svojih radova Račić se na samom početku najčešće koristio ugljenom, mekim crtačkim materijalom koji je osjećao ne samo svojim slikarskim senzibilitetom već i svojom dušom, u dubini nesretnom i  ispunjenom siromaštvom. Upravo će ta crnina ugljena poslije na Račićevoj paleti prerasti u nebrojene gradacije mrkoga toplog tona, koji će unutar hrvatske povijesti umjetnosti Račića obilježiti kao jednoga od najvećih virtuoza tonskog slikarstva. Crna je ostala zaštitna boja njegovih radova, a kako su mnogi kritičari rekli, i njegova kratkog i tihog života (Portret žene, Portret djevojke).

Neposredno prije odlaska u Pariz boravio je u Horvatima gdje su nastale slike u akvarelu  svijetlih boja (Stari posavski seljak, Pred stajom).

Djela nastala uljem na platnu bila su osobito prepoznatljiva po slobodnim potezima kistom, pri čemu je ostavljao široke mrlje boje. Dominiraju crna, bijela i siva kojima je Račić slikao u ulju psihološki produbljene portrete i autoportrete (Starac u crvenom prsluku, Dama u bijelom, Portret sestre Pepice).

Najčešći Račićevi motivu jesu portreti ljudi, životinjska tijela i pejzaži. U zadnjoj godini života naslikao je seriju izvanrednih pariških akvarela (Pont des Arts, U parku, Na Seini,  Kavana na boulevardu…).

U svome kratkome talentiranom životu ostavio je mnoga djela. Neka od njih su: Majka i dijete (kao antologijski primjer mrtve prirode u hrvatskome modernom slikarstvu), Žena pred ogledalom, Mali portret, Autoportret…

IZLOŽBA

Biografska izložba Josipa Račića posvećena 50. rođendanu škole bila je smještena u učionici. Najuzbuđeniji su bili učenici prvih razreda. To je bio njihov prvi doticaj s informacijama o slikaru Josipu Račiću po kojem se je njihova škola dobila ime. Do tada su naučili da je slikar rođen u blizini škole.

• 

• 

Učenici starijih razreda svojim su komentarima pokazali da su saznali dosta novih informacija. Najviše pozornosti privukla su im Račićeva pisma poslana ocu i prijateljima tijekom njegova školovanja izvan Hrvatske. Pisma su bila ispunjena riječima zahvale ocu za novac koji mu je povremeno slao, njegovim divljenjem svijetu u kojem se tada školovao, svojim napretkom i željom da nauči još više, ali isto tako i riječima iz kojih se moglo otkriti njegovo dobro ili loše raspoloženje. Čitajući pisma, učenici su upoznali Račića na jedan potpuno drukčiji način.

UČENICI O IZLOŽBI

Kao i svaka izložba, i ova je imala knjigu dojmova u koju su se učenici upisali.

♦ Izložba je poučna i zanimljiva. Posebno su nas dirnula pisma koja je Račić pisao svom ocu.

♦  Pohvala organizatoru i školi. Jako ste se potrudili da nam ovaj dan bude drugačiji.

♦  Bilo je poučno i dirljivo. Baš mi se svidjelo.

• 

• 

• 

♦  Sviđa mi se kako ste saželi najvažnije informacije.

♦ Izložba je super i kreativna. Sviđa mi se kako ste stavili Račićeve slike (kopije slika).

♦  Da sada Račić dođe u školu, uzeo bi kist i boje i počeo bi slikati sretne i radosne slike za razliku od onih tmurnih kakve je prije slikao. Uživao bi u prirodi i čudio se kako se Zagreb promijenio. Gledao bi svoje stare slike i prisjećao se trenutaka kada ih je slikao…

♦ Ponosan sam što idem u školu koja nosi ime Josipa Račića koji se ubraja u utemeljitelje hrvatske moderne.

OSVRT

Biografska izložba Josipa Račića posvećena 50. rođendanu škole bio je veliki događaj za sve učenike i djelatnike naše škole. Učenici kao i djelatnici škole upoznali su se s novim crticama iz Račićeva života. Njegov talent i želja da svakog dana nauči nešto više, kombinirani s njegovim ranim gubitkom majke i siromaštvom, ostavili su velik trag na njegovim djelima. Učenici su na izložbi to osjetili kao i koliko je Račićeva posvećenost slikarstvu bila moćna i velika. U kratkom roku od polovice 1906. do polovice 1908. godine nastala su fantastična djela koja je mogao napraviti samo moćan i jak slikar, a to je bio Josip Račić, po kojemu naša škola nosi ime.

VIRTUALNA ŠETNJA IZLOŽBOM

■  Piše: Dragana Rakonca, učiteljica savjetnica |  OŠ Josipa Račića, Zagreb | Županijska voditeljica za Građanski odgoj i obrazovanje ■

LITERATURA |  Matko Peić. Josip Račić. 1985. Zagreb. R. O. Spektar | Zdenko Rus. Retrospektiva Račić Josip. 2009. Zagreb. Moderna galerija