Kao vrsta, živimo mnogo dulje nego ikad prije, ali ne i mnogo bolje. U prošlom smo stoljeću uspjeli namaknuti dodatne godine, ali ne i dodatni život – barem ne život vrijedan življenja. Zato će mnogi od nas – pomislivši na život do stote – odmah reći „Bože sačuvaj”, jer smo vidjeli da ta posljednja desetljeća u većini slučajeva ne izgledaju nimalo primamljivo.
U 10:00 sati ■ David A. Sinclair, Matthew D. Le Plante: ŽIVOTNI VIJEK – ZAŠTO STARIMO, A NE MORAMO ■ Knjigu će predstaviti urednica Sonja Miličević Vukelić i međunarodna savjetnica za prehranu Ivana Petrušić.
Respiratori i kokteli lijekova. Slomljeni kukovi i pelene. Kemoterapija i zračenje. Operacija za operacijom, nakon operacije. I bolnički računi; moj Bože, bolnički računi! Umiremo polako i bolno. Ljudi u bogatim zemljama često provedu cijelo desetljeće ili dulje u patnji vukući se do kraja života iz bolesti u bolest. Držimo da je to normalno. S obzirom na to da se životni vijek neprekidno produljuje i u siromašnijim zemljama, to će postati sudbinom i dodatnih milijardi ljudi. Kako je zamijetio dr. Atul Gawande, naši uspjesi u produljivanju života doveli su do toga da je „umiranje postalo medicinska djelatnost”.
Obećavajuće terapije
A što ako tako ne mora biti? Što ako možemo dulje biti mlađi? Ne godinama, nego desetljećima? Što ako te posljednje godine ne budu tako strašno drukčije od prethodnih? I što ako – čuvajući sebe – čuvamo i svijet? Možda više nikada nećemo moći imati šest godina, ali dvadeset šest ili trideset šest? Kako bi bilo kad bismo se i poslije u životu mogli igrati poput djece ne mareći odmah za stvari kojima se odrasli moraju baviti? Što ako sve ono što smo u tinejdžerskim godinama morali potisnuti uopće nije trebalo tako potiskivati? Što ako u dvadesetima i ne trebamo biti baš tako napeti, a u tridesetima i četrdesetima ne osjećati se već sredovječnima? Što ako u pedesetima poželimo početi sve ispočetka i ne vidimo ni jedan razlog zašto to ne bismo učinili? Ili ako se u šezdesetima ne izjedamo hoćemo li išta ostaviti za sobom, nego to tek počinjemo stvarati? Što ako nas ne treba zabrinjavati što sat otkucava? I što ako vam kažem da nas uskoro – zapravo već vrlo brzo – i neće zabrinjavati?
Otkako znam za sebe, htio sam shvatiti zašto starimo. No traženje začetka složenoga biološkog procesa je poput potrage za izvorom rijeke: nije nimalo lako. U tom sam traženju krivudao ulijevo, udesno, a bilo je i dana kad sam htio odustati. Ipak, ustrajao sam. Na tom sam putu naišao na mnoštvo pritoka, ali sam i dospio do nečega što bi mogao biti izvor. Na stranicama ove knjige izložit ću novu ideju o razvojnoj evoluciji starenja i kako se to uklapa u nešto što nazivam informacijskom teorijom starenja. Priopćit ću vam i zašto sam sklon starenju pristupati kao bolesti – najčešćoj od svih bolesti – prema kojoj se ne samo može, nego se i treba agresivno ponašati. Time se bavi prvi dio ove knjige. U drugom ću vas dijelu upoznati s koracima koje je već sada potrebno poduzeti – novim terapijama u razvoju – i koji bi mogli usporiti, zaustaviti ili obrnuti starenje, okončati onu vrstu starenja kakvu poznajemo. Da, potpuno sam svjestan mogućih implikacija izraza „okončanja one vrste starenja kakvu poznajemo”, pa ću se zato u trećem dijelu pozabaviti mnogim mogućim budućim scenarijima koje bi takve aktivnosti mogle izazvati i predložiti put u budućnost koju možemo s veseljem očekivati, u svijet u kojemu do produljenog životnog vijeka možemo stići sve boljim zdravim vijekom, sve dulji dio života provesti bez bolesti ili invalidnosti.
Povijesna prekretnica
Očekuje nas produljenje vitalnosti – dakle, ne samo godina života nego i aktivnih, zdravih i sretnih godina. Stiže brže nego što većina ljudi očekuje. Već kad danas rođena djeca dospiju do srednje dobi, Jeanne Calment vjerojatno više neće biti među stotinu najstarijih ljudi svih vremena. A na prijelazu u sljedeće stoljeće, osoba koja će umrijeti u sto dvadeset drugoj, moći će reći da je proživjela bogat, ali ne i osobito dug život. Stotinu dvadeset godina tada više neće biti iznimna, nego očekivana starost, toliko uobičajena da je i nećemo zvati dugovječnošću; zvat ćemo je jednostavno „životom”, sa žaljenjem se osvrćući na vremena kad nije bilo tako. Koja je gornja granica? Mislim da je i nema. Mnogi se kolege slažu s time. Nema biološkog zakona koji kaže da moramo starjeti. Oni koji kažu da ga ima, ne znaju o čemu govore. Vjerojatno smo još daleko od svijeta u kojem je smrt rijetkost, ali ćemo je uskoro moći odgurivati sve dalje i dalje.
A, zapravo, sve je to neizbježno. Na vidiku su produljene, zdrave životne dobi. Istina, cijela povijest čovječanstva navodi na suprotno. Znanost produljenja trajanja života baš u ovom stoljeću tvrdi da su prethodne slijepe ulice loši savjetnici. Potreban je vrlo radikalan pristup da bi se uopće počelo razmišljati što bi to značilo za ljudsku vrstu. Ništa nas u milijardama godina naše evolucije nije pripremilo za tako nešto, pa je zato i tako lako, čak i privlačno, povjerovati kako to jednostavno nije moguće. To su ljudi mislili i o letenju – sve dok netko nije poletio. Kao da su i danas braća Wright ponovno u svojoj radionici, nakon što im je letjelica uspješno preletjela dine Kitty Hawka. Svijet će se promijeniti. Baš kao u danima prije 17. prosinca 1903., i danas je većina čovječanstva nesvjesna onoga što se zbiva. Tada jednostavno nije bilo podloge za razmišljanje o ideji kontroliranog, motorom pogonjena leta, pa je takvo što nalikovalo na fantastičnu, magičnu priču. A onda su uzletjeli. I ništa više nije bilo kao prije. Sad smo iznova na povijesnoj prekretnici. Ono što se dosad činilo magičnim, postat će stvarno. Ovo je vrijeme u kojem će čovječanstvo redefinirati moguće; vrijeme u kojem neizbježno više nije neizbježno. Jednako tako, ovo je vrijeme u kojem ćemo redefinirati značenje pojma čovjek jer ovo nije samo početak revolucije nego i evolucije.
Novi standardi
Dogodi li se medicinska revolucija, a mi se nastavimo kretati dosadašnjim linearnim putom, prema nekim će procjenama polovica sve djece danas rođene u Japanu živjeti dulje od 107 godina. U SAD-u živjet će dulje od 104 godine. Mnogi istraživači smatraju ta predviđanja preoptimističnima, no ja ne mislim tako – možda su čak i previše oprezna. Odavno sam rekao kako – čak i samo s nekim od obećavajućih terapija i tretmana – nije nerazumno očekivati za bilo koga tko je danas živ i zdrav da doživi sto godina u dobrom zdravlju – aktivan i angažiran na razini koja se danas očekuje od pedesetogodišnjaka. Sto dvadeset je već poznata potencijalna dob, no nema razloga misliti kako to moraju biti samo iznimke. Javno tvrdim, djelomice kako bih to istaknuo, a djelomice i jer sam u mogućnosti vidjeti što nas čeka, da bismo mogli živjeti s prvim svjetskim stopedesetgodišnjacima. Dosegne li reprogramiranje stanica predviđene mogućnosti, životni vijek od sto pedeset godina do kraja ovog stoljeća možda više neće biti nedostižan. U trenutku dok ovo pišem, na ovom planetu nema nikoga – barem onoga čija se dob može utvrditi – starijeg od 120 godina. Zato će proći barem nekoliko desetljeća prije nego što ćemo moći znati jesam li imao pravo, a moglo bi proći i 150 godina prije nego što netko prekorači taj prag. A u sljedećem stoljeću? I onom nakon toga? Nije nimalo pretjerano očekivati da će jednoga dana 150 godina biti standard. Ako je teorija informacije starenja ispravna, možda neće biti gornje granice; epigenom bismo potencijalno mogli resetirati u beskonačnost. Mnogim je ljudima to zastrašujuće, i to treba razumjeti. [ – ulomci iz knjige Životni vijek ]
O AUTORU ■ DAVID A. SINCLAIR svjetski je priznat znanstvenik i profesor genetike na Medicinskom fakultetu na Sveučilištu Harvardu. Jedan je od vodećih inovatora svoje generacije. Član je uprave američkog Saveza za istraživanje starenja (AFAR) i primio je više od 35 nagrada za svoja revolucionarna znanstvena otkrića. Uvršten je među pedeset najutjecajnijih stručnjaka u zdravstvu (2018.).