Nikaragva je najveća zemlja Srednje Amerike, smještena između Hondurasa i Kostarike, i jedna od onih destinacija koje još uvijek čuvaju autentičnost. Do nje smo stigli kopnenim putem, lokalnim Tica busom: prvo četiri sata natrag do San Joséa, zatim pet sati čekanja usred noći na stanici, pa još devet i pol sati busom preko granice.

Neprospavana noć i podočnjaci? Samo dio avanture. Naša se grupa putem „raspala”, pa smo dalje nastavili nas četvero, a u Nikaragvi nam se pridružila i Jelena.

Sam prelazak granice bio je doživljaj sam za sebe. Bus se pretvorio u malu pozornicu svakodnevice: unutra povremeno ulaze prodavači kave, koju toče iz improviziranih plastičnih tuševa; ulični mjenjači sa svežnjevima keša u rukama nude brzu razmjenu córdobasa za dolare (ovdje se novac ne mijenja u bankama, nego na ulici); putnici strpljivo čekaju, smiju se i zrače nekom zaraznom lakoćom. Sve ide polako, ali toplo i vedro.

Glavni grad Managua možda nije najfotogeničniji, ali ima svoj kaotični šarm, onaj u kojem poželiš provesti tek kratko vrijeme, dovoljno da osjetiš puls grada, ali ne i da u njemu ostaneš.

Piše: Maja MAČINKO

Zemlja je poznata po aktivnim vulkanima, golemim jezerima i šarmantnim kolonijalnim gradovima poput Granade i Leóna. Ima i turbulentnu političku prošlost: od revolucije Sandinista 1979. do današnjeg autoritarnog režima, no unatoč tome ljudi su nevjerojatno srdačni.

Priroda je ovdje još uvijek gotovo netaknuta, a turizam tek u razvoju. To znači manje gužve i više prostora za one prave trenutke, kad se osjećaš kao da si otkrio komadić svijeta koji još uvijek živi svojim ritmom, daleko od masovnog turizma.

León – grad poezije, murala i vulkana

Naša prva prava postaja u Nikaragvi bio je León, grad koji me potpuno osvojio. Smješten na zapadu zemlje, izgleda kao da je zaostao u vremenu, ali zapravo zrači nečim živim i modernim na svoj, pomalo buntovan način. Nema masovnog turizma, pa šetnja njegovim ulicama djeluje kao povratak u neka mirnija vremena, kad je grad bio namijenjen ljudima, a ne kamerama i suvenirnicama.

León je nekada bio i političko središte Nikaragve, sve dok ga Managua nije preuzela kao glavni grad. Danas ga s razlogom zovu kulturnom prijestolnicom: ovdje se sve vrti oko umjetnosti, poezije i revolucionarne povijesti. Fasade su šarene, a zidovi oslikani muralima koji pričaju priče o borbi, nadi i identitetu.

U središtu grada dominira monumentalna katedrala León, najveća u cijeloj Srednjoj Americi i ponosno uvrštena na UNESCO-v popis svjetske baštine. Njezini bijeli krovovi imaju panoramski pogled na grad i niz okolnih vulkana, koji nisu samo ukras krajolika nego i stalni podsjetnik da je zemlja ovdje živa: povremeno se i „oglase”, tutnjavom ispod zemlje. A zalazak sunca s krova katedrale jedan je od onih prizora koji se urežu u pamćenje.

León je i grad velikih književnika: ovdje je živio i stvarao Rubén Darío, nacionalni pjesnik i najpoznatije lice hispanske modernističke književnosti. Njegova kuća iz djetinjstva danas je muzej u kojem se može osjetiti duh njegovih riječi. No, grad ne živi samo u prošlosti, na svakom koraku otkrivaš ulične performere, galerije i vibrantnu umjetničku scenu. Posebno iznenađenje mi je i Fundacion Ortiz-Gurdián, jedna od najvećih privatnih umjetničkih galerija u Latinskoj Americi, koja u kolonijalnim zgradama skriva djela od europskih klasika do suvremenih latinoameričkih autora.

León pršti karakterom: buntovan, šaren, glasan i poetičan u isto vrijeme. Grad u kojem se prošlost i sadašnjost stapaju u jedan poseban, nikaragvanski ritam života.

Ometepe – otok između dva vulkana

Sljedeća postaja bila je Ometepe, otok usred golemog jezera Nikaragva, toliko velikog da ti na prvi pogled treba nekoliko sekundi da shvatiš da to nije more. Jezero se proteže 160 kilometara u dužinu i 70 u širinu, a u njegovim se dubinama skrivaju i neobični stanovnici: slatkovodne raže i rijetki, ali legendarni slatkovodni morski psi.

Sam otok izgleda kao da su se dva vulkana odlučila okupati i slučajno ostala u vodi. S jedne strane stoji Concepción, aktivni, savršeno stožast vulkan, kao da je nacrtan ravnalom u udžbeniku geografije. Sa svojih 1610 metara visine dominira horizontom, a zadnja velika erupcija 2010. podsjetila je sve na otoku da je još uvijek itekako živ: zna zadimiti, zagrmjeti i podići malo adrenalina. S druge strane otoka je Maderas, mirniji brat. Ugašen je, obraslog zelenog lica, s kraterskim jezerom u kojem se ogledava nebo i džunglom punom majmuna, ptica i skrivenih petroglifa, tihih svjedoka pradavnih vremena.

Ime Ometepe dolazi iz jezika Nahuatl i doslovno znači „dva brda”. I doista, cijeli je otok poput jedne bajkovite ilustracije: dva vulkana, jedan divlji i jedan smireni, ujedinjeni u jezerskoj tišini.

Stanovnici Ometepea uglavnom su mestici, mješavina autohtonih naroda i španjolskih doseljenika, ali još uvijek živi i naslijeđe Nahuatl naroda, koji su na otok došli iz Meksika i ostavili trag u jeziku, kulturi i običajima. Lokalci žive jednostavno i usporeno: uzgajaju banane, plantane, mango i kavu, mnogi bez interneta, često bez automobila. Motori i konji ovdje su najčešća prijevozna sredstva, a ritam dana određuju sunce i vulkan, a ne sat.

Ono što Ometepe čini posebnim je njegova vibra, i ona ima svoju riječ. Ako Kostarika živi „pura vida”, onda Ometepe diše „diacachimba”. To je poštapalica koju čuješ svuda, a savršeno opisuje svaki trenutak kad te priroda, ljudi ili energija otoka ostave bez daha.

Masaya – usta pakla

Nakon mjeseci zatvorenih vrata, odrona i tišine koja je dolazila iz dubine kratera, vulkan Masaya prije desetak dana ponovno je otvorio svoja paklena vrata. Doslovno. Masaya je jedan od najaktivnijih i najimpresivnijih vulkana u Nikaragvi, vulkan koji kao da obožava dramatične nastupe. Kad smo čuli vijest da je park ponovno otvoren, nismo dvojili ni sekunde, morali smo ga posjetiti.

Njegov aktivni krater Santiago gotovo stalno ispušta dim i otrovne plinove, a u njegovoj unutrašnjosti ponekad se ukaže i sjajna, užarena jezgra lave. U prošlosti su lokalni narodi ovo mjesto nazivali „Usta pakla” (La Boca del Infierno) i bacali žrtve kako bi umirili bogove, što je prema predaji uključivalo i djecu. Kad su španjolski osvajači stigli 1500-ih, na rub kratera postavili su križ, poznat kao La Cruz de Bobadilla, ne bi li „istjerali vraga” iz vulkana.

Masaya je i danas posebna po tome što je jedan od rijetkih vulkana na svijetu s trajnim lavinim jezerom, nešto što dijeli samo s havajskim Kilaueom. Do prije godinu dana to je bilo pravo čudo: mogla se vidjeti narančasto-crvena jezgra lave, prizor koji izgleda kao da gledaš samo srce Zemlje.

Ali priroda uvijek ima svoje planove. Nakon velikog odrona stijena lava je prekrivena, ventilacija plinova djelomično zatvorena, a pristup krateru mjesecima zabranjen. Danas se na rub smije stati tek nekoliko minuta, dovoljno da udahneš sumporni zrak, osjetiš toplinu i vidiš dim koji se kovitla iz ponora, prije nego što te čuvari zamole da se makneš. Podsjetnik da si doslovno na pragu pakla, koji se nikada u potpunosti ne smiri.

Kolonijalna Granada

Za kraj smo posjetili kolonijalnu Granadu, grad koji se često naziva biserom Nikaragve. Nalazi se uz obalu golemog jezera Cocibolca i jedan je od najstarijih naseljenih španjolskih kolonijalnih gradova na američkom kontinentu. Ulice su obojene u šarene fasade, a iznad svega dominira katedrala na glavnom trgu, gdje se svakodnevno odvija živopisni puls lokalnog života.

Iz grada se lako odlazi na izlete do Isletas de Granada, više od 300 malenih otočića nastalih erupcijom vulkana Mombacho. Tamo se može vidjeti raznoliko ptičje bogatstvo, majmune ili jednostavno uživati u mirnoj vožnji brodom. Sam Mombacho, koji se nadvija nad gradom, ima staze kroz oblačne šume i panoramske poglede na cijelu regiju.

Granada je i kulturno srce zemlje, svake veljače domaćin je Internacionalnog festivala poezije, a na ulicama i trgovima osjeti se spoj povijesti i umjetnosti. Uz sve to, ne možeš otići iz Granade a da ne probaš lokalne specijalitete poput vigoróna ili svježih tropskih sokova koje prodavači nude na svakom uglu.

A mi smo imali sreću naletjeti baš na izbor za Miss Granade, ali ne onaj tipični izbor ljepote na kakve smo navikli. Ovdje se nije ocjenjivala samo vanjska ljepota, nego prava lokalna djevojka koja utjelovljuje duh i vrijednosti grada. Kandidatkinje su se natjecale u plesu, od tradicionalnih folklornih pa sve do kaubojskih plesova, pokazivale svoju viziju grada, a posebno su se vrednovali šarm, držanje i prirodnost. U šarenim haljinama, uz smijeh i glazbu, cijeli je događaj bio slavlje kulture, tradicije i identiteta Granade.

Izbor Miss Granade

Grad ima i slojeve burne povijesti,  u 17. stoljeću bio je toliko bogat i važan da su ga više puta pljačkali gusari, koji su preko jezera ulazili sve do srca zemlje. Danas se taj duh prošlosti osjeti u svakoj kamenoj ulici, dok konjske zaprege (calesas) i dalje polako voze turiste među kolonijalnim fasadama. Navečer pak Granada oživi na Calle La Calzada, ulici punoj barova, glazbenika i plesača, gdje se šarena Nikaragva doživi u svom punom ritmu.

Nikaragva nas je sve osvojila upravo svojom autentičnošću. Još uvijek nije preplavljena masovnim turizmom, cijene su pristupačne, a ljudi nevjerojatno topli i iskreni. Priroda, od vulkana koji dišu i bruje, do jezera koja izgledaju poput mora i otoka koji skrivaju svoja blaga, jednostavno očarava. To je zemlja koja pršti životom, bojama i energijom, a opet zadržava svoju jednostavnost.

Ako tražiš mjesto gdje ćeš doživjeti pravu Srednju Ameriku, u svom najiskrenijem, najživopisnijem obliku, Nikaragva je točno to.