Postoje gradovi u koje stigneš i odmah znaš da će ti se urezati pod kožu. Antigua je upravo takva, grad koji miriše na kavu, vulkanski pepeo i boje koje ne postoje nigdje drugdje. Između kolonijalnih zidova i ruševina koji su preživjeli potrese, život se odvija u ritmu koji je istodobno spor i pun energije.

I upravo je zato moja iduća destinacija Antigua, Gvatemala. Uz León u Nikaragvi, najljepša destinacija na ovom putovanju. Grad koji se kroz povijest tri puta proglašavao glavnim, prije nego što ga je razoran potres 1773. doslovno izbacio iz te uloge natjeravši vlasti da presele prijestolnicu u današnji Ciudad de Guatemalu.

Piše: Maja MAČINKO

Antigua na prvi pogled izgleda kao savršen primjer kolonijalne arhitekture: niske kuće s unutarnjim dvorištima, popločane ulice i javni trgovi okruženi monumentalnim zgradama.

Ono po čemu je drukčija mnoštvo je sakralnih objekata na relativno maloj površini. Na manje od deset četvornih kilometara nalazi se čak trideset sedam crkava i samostana, od kojih su mnogi danas djelomično u ruševnom stanju.

Ruševine se ne obnavljaju do kraja kako bi zadržale autentičan izgled, no pažljivo su očuvane i koriste se za kulturne događaje, među kojima su najpoznatiji koncerti klasične glazbe u ljetnim mjesecima.

Središnji gradski trg Parque Central definitivno je glavno mjesto svakodnevnog života. Tijekom jutarnjih sati ondje se okupljaju lokalni prodavači, umjetnici, a nedjeljom se može čuti i limena glazba. U neposrednoj je blizini smještena katedrala San José čija je unutrašnjost djelomično otvorena dok se iza nje nalaze ostatci ranije starije katedrale iz 17. stoljeća.

Antigua je okružena vulkanima, a dominira Volcán de Agua (3766 metara) koji svojom pravilnom stožastom siluetom stalno naglašava blizinu visokih planinskih masiva. Unatoč toj geografskoj poziciji, klima je u gradu tijekom cijele godine iznenađujuće ugodna, dnevne temperature kreću se 22 – 24 °C, a noćne se rijetko spuštaju ispod 14 °C. Zbog toga većina kuća i hotela nema klasične klimatizacijske sustave.

Na lokalnoj se tržnici može pronaći niz proizvoda specifičnih za ovaj dio Gvatemale, npr. tortilje od plavog kukuruza koje se najčešće pripremaju pred kupcima i poslužuju s tradicionalnim umacima. U zasebnom se dijelu tržnice prodaju tkani tekstili, često ručno izrađeni u manjim selima oko Antigve.

Za mnoge putnike Antigua predstavlja vrata u ostatak Gvatemale, ali grad zaslužuje zasebno vrijeme i pažnju. Upravo se ovdje najlakše razumije kako je kolonijalna povijest oblikovala današnji identitet zemlje – arhitekturom, religijom i svakodnevnim životom koji i danas itekako ostaje vezan uz tradiciju.

CHICKEN BUS

Famozni je chicken bus ikona Gvatemale (i šire Centralne Amerike). Iako ih svi romantično gledamo kao šarene karnevalske autobuse, u kojima voziš kokoši u krilu (što se ponekad i doslovno dogodi), iza njih zapravo stoji zanimljiva logistika i poprilično ozbiljan biznis.

To su bivši američki školski autobusi koji su u SAD-u povučeni iz upotrebe nakon 10 – 12 godina (toliko im zakon dopušta za prijevoz djece). Umjesto na otpad, otkupljuju ih mali privatni poslodavci iz Gvatemale, Hondurasa, El Salvadora itd.

Kad stignu u Gvatemalu, kreće makeover! Busevi se temeljito preuređuju: motor i ovjes prilagodi se planinskom terenu, oboje se u šarene, brutalno upečatljive boje, dodaju se natpisi, crtice religijskog ili pop-art stila, a unutrašnjost dobije tuning – dodatne klupe, zvučnici, neonska rasvjeta, ponekad i mali oltar s Gospom ili Isusom.

Zašto chicken bus?

Pa… zato što najčešće doslovno prevozi sve živo. Osim ljudi – i vreće kukuruza, pakete riže, kokoši, pijetlove, košare zobi, sve što ti treba iz točke A u točku B.

Kako funkcionira prijevoz?

Ne postoji službeni vozni red – vozi se kad se napuni. U ovom su autobusu uvijek dvije osobe: vozač i tzv. ayudante (asistent koji viče destinaciju, naplaćuje karte i za vrijeme vožnje visi kroz vrata i doziva putnike s ulice). Često se međusobno utrkuju (doslovno: tko prije dođe, pokupi više putnika = bolja zarada).

Zašto su postali tako šareni i vizualno ludi?

To nije turizam, to je lokalni ponos i natjecanje. Svaki vlasnik želi da njegov bus bude „najljepši u selu” pa se u dizajn ulaže ozbiljan novac. Postoje čak specijalizirani servisi koji se bave isključivo „custom paint jobovima” za chicken buseve.

Iskustvo je zabavno, u njima svira glazba, neki od njih imaju i ekrane na kojima se vrte TV novele…

TRADICIJA I OBIČAJI

Zamislite da u današnje vrijeme, prije udaje, morate isplesti, odnosno ručno izraditi ceremonijalni šal za svekrvu. Osam mjeseci marljivog rada… Nije ni čudo da se takve tradicije danas gube.

Posjetili smo Muzej tekstila u San Antoniju, pokraj Antigve, i odmah sam se osjećala kao da sam zakoračila u šareni svijet tradicije. Djevojke i žene iz Gvatemale još i danas ručno izrađuju svoje traje, tradicionalnu odjeću koja simbolizira njihovo majansko nasljeđe i povezanost s precima. Neke haljine rade mjesecima, a poneke i cijelu godinu! Postoje svečane verzije, bogato ukrašene i duže, ali i svakodnevne, jednostavnije, no jednako šarene i posebne. Svaka boja, svaki motiv ima svoje značenje: od zaštite i plodnosti do prikaza prirode i obiteljskih simbola.

I dok žene i dalje ponosno nose traje svaki dan, muška je odjeća polako nestala iz svakodnevnog života i danas je uglavnom izložena u muzejima ili na folklornim nastupima.

Jedan me običaj posebno zaintrigirao: ceremonijalni šal koji mladenka mora sama izraditi za svoju svekrvu.

Tijekom vjenčanja šal se nosi oko ramena, struka ili glave, a nakon toga svekrva ga svake nedjelje nosi na glavi, po jednom svake snahe, a ponekad češće onaj koja joj je najdraža. Motivima na šalu prenose se želje za blagostanjem i zaštitu nove obitelji. Šal se ne nasljeđuje, svekrva se s njim sahranjuje kada napusti ovozemaljski svijet.

Šećući muzejskim prostorijama i promatrajući ove predivne šarene tkanine, shvatila sam koliko je ustvari traje živi identitet, priča koju svaka žena prenosi s koljena na koljeno i mali komad povijesti koji i danas šareni svakodnevicu Gvatemale. A izgleda prekrasno kada ga odjeneš! I ulice su grada ljepše jer su prepune žena u takvoj odjeći.

Kad pogledaš Antigvu iz visine, vidiš more krovova između triju vulkana. Ali tek kad se izgubiš u njezinim ulicama, shvatiš da je to više od lijepog kolonijalnoga grada – ona je živi mozaik povijesti, tradicije i boja. Grad koji se ne trudi biti poseban, nego jednostavno jest.