Na današnji dan, kada obilježavamo Međunarodni dan žena i djevojaka u znanosti, najčešće spominjemo velika imena, briljantne umove i patente koji su promijenili svijet. Govorimo o izumima, nagradama i revolucionarnim otkrićima. Rjeđe govorimo o onima čija imena nisu upisana velikim slovima ispod patenta, a bez kojih taj patent možda nikada ne bi zaživio.

Povijest znanosti nije pisana samo perom genija. Pisale su je i žene koje su vodile laboratorije, organizirale proizvodnju, računale, prepisivale, testirale, popravljale, povezivale ljude i držale cijele sustave na okupu. Njihov rad često nije bio formalno priznat, ali je bio presudan.

Ovaj dan započinje jednom takvom pričom – pričom o Emiliji PENKALI, ženi koja je stajala uz izumitelja mehaničke olovke i nalivpera, ali i iza industrijskog uspjeha koji je promijenio način na koji pišemo. Dok je svijet upoznao ime Slavoljuba PENKALE, Emilija je bila dio sustava koji je ideju pretvorio u proizvod. Iza velikih patenata često stoje žene. Samo ih nismo navikli gledati.

Emilija STOFFREGEN rođena je 1877. u Leipzigu. O njezinu ranom životu sačuvano je malo podataka, no poznato je da se s Eduardom Penkalom upoznala u Dresdenu gdje je on studirao kemiju i glazbu. On, znanstvenik nemirnog uma, a ona, glazbenica, upoznali su se na mjestu gdje se spajaju matematika i glazba, preciznost i emocija.

Piše: Maja MAČINKO

U Zagreb dolaze početkom 20. stoljeća. Grad je tada bio malen, ali ambiciozan. U stanu na današnjem Trgu kralja Tomislava nastaju prvi prototipovi. Iz kućne radionice izlazi mehanička olovka 1906., zatim nalivpero. Ideja je bila njegova, ali realizacija, proizvodnja i distribucija zahtijevale su sustav. A sustav nikada ne počiva na jednom čovjeku. Dok je svijet učio izgovarati prezime Penkala, Emilija je živjela uz prototipove, tvornicu, radnike i četvero djece. U vremenu kada žene nisu imale poslovna ni politička prava, kakva danas podrazumijevamo, ona je bila dio industrijske svakodnevice – ne kao ime na patentu, nego kao organizacijska i životna konstanta.

Godine 1915., usred Prvog svjetskog rata, osniva se tvrtka Elevator – E. M. Penkala i drug. Tvornica proizvodi parfeme, kolonjske vode, briljantine, higijenske i kozmetičke proizvode. Inicijali E. M. tumače se kao Emilija i Eduard što upućuje na partnerski karakter poduzetničkog pothvata.

Kada se u siječnju 1922. vratio sa službenog puta po velikom nevremenu, iznuren i već ozbiljno bolestan, Emilija je bila ta koja je odmah pozvala liječnike. Dijagnoza je bila teška upala pluća. Kućna njega nije bila dovoljna te je 5. veljače 1922. prevezen u bolnicu u Draškovićevoj ulici gdje je istoga dana preminuo u naponu stvaralačke snage i u godinama kada je njegov industrijski sustav tek dosezao puni zamah. Iza njega nije ostala samo reputacija genija i više od osamdeset prijavljenih izuma. Ostale su tvornice, međunarodne podružnice, dionički ugovori, stotine radnika i kompleksni vlasnički odnosi s braćom Moster.

U Nadzornom odboru tvornice na njegovo mjesto formalno su ušli supruga Emilija i brat Rudolf. Iako povijesni izvori o njezinoj konkretnoj ulozi nisu detaljni, jasno je da je preuzela dio odgovornosti u trenutku kada je sustav zahtijevao stalne pregovore, investicije i tržišne prilagodbe. Zagrebačka je tvornica tada bila jedna od najmodernijih u Europi: s metalnim, kemijskim i drvnim odjelom, s proizvodnjom koja je opskrbljivala Europu, Aziju i Ameriku. Postojao je pogon u Branimirovoj ulici, podružnica u Berlinu i proizvodnja u Lepoglavi.

Emilija je, uz četvero djece, preuzela teret upravljanja u trenutku kada su započinjali prvi ozbiljni potresi ekonomske krize. Te je godine istjecao i desetogodišnji ugovor, koji je njezin suprug sklopio s braćom Moster, prema kojem su svi patenti već bili preneseni u vlasništvo dioničkog društva. U takvim je okolnostima njezin manevarski prostor bio iznimno sužen.

Ubrzo nakon toga braća Moster konsolidiraju kontrolu nad patentima. Neki se proizvodi kratko vrijeme pojavljuju pod oznakama koje naglašavaju njihovu ulogu, a Emilija, bez realne upravljačke moći nad ključnim tehnološkim pravima, postupno gubi utjecaj na daljnji razvoj sustava. Tvornica Elevator – E. M. Penkala i drug, koju su supružnici osnovali 1915. kao zaseban poduzetnički projekt u području kozmetičke i higijenske proizvodnje, prestaje s radom sredinom 20-ih godina 20. stoljeća.

U godinama koje slijede dio patenata, vezanih uz nalivpero, pojavljuje se u inozemnim industrijskim kontekstima gdje postaju temelj razvoja modela koji će steći globalnu prepoznatljivost pod drugim imenima. U povijesnim pregledima tehnološkog razvoja ostaje ime Penkala. Emilijino se ime spominje tek marginalno, uglavnom u kontekstu supruge. Upravo u tome leži njezina važnost za obilježavanje Međunarodnog dana žena i djevojaka u znanosti.

Emilija Penkala nije bila potpisana kao izumiteljica. Nije prijavila patente. No sudjelovala je u osnivanju poduzeća, bila je suvlasnica tvrtke Elevator, preuzela je formalnu upravljačku ulogu nakon suprugove smrti i pokušala održati industrijski sustav koji je počivao na inovacijama. Njezina pozicija jasno pokazuje strukturalni okvir u kojem su žene početkom 20. stoljeća sudjelovale u znanosti i industriji: bile su dio inovacijskog ekosustava, ali bez pune kontrole nad pravima i kapitalom.

Dan žena i djevojaka u znanosti ne odnosi se samo na priznate izumiteljice i nobelovke. Odnosi se i na žene koje su djelovale unutar znanstveno-industrijskih sustava, preuzimale odgovornost, upravljale rizicima i pokušavale očuvati inovacijski kontinuitet u uvjetima koji im nisu bili institucionalno naklonjeni. Emilija Penkala upravo je takav primjer: žena u sjeni patenta, ali ne izvan znanosti.

Povijest inovacija nije samo povijest ideja. Ona je i povijest vlasništva, upravljanja i moći. A u toj povijesti žene su često bile prisutne, ali rijetko imenovane.