Aktualno
♦ OŠ DR. ANTE STARČEVIĆA, ZAGREB ♦
Dijabetes u razredu – što ću sad?
objavljeno: 3. rujna 2026.

Danas se u razredne odjele svakodnevno uključuju djeca s različitim teškoćama – fizičkim, psihičkim, ali i zdravstvenim. Gotovo da i nema razrednog odjela u kojem nije integriran netko sa specifičnim teškoćama. Ovoga puta dotaknut ću se zdravstvenog statusa učenika u razredu, odnosno kako postupati i kako se pripremiti ako se u vaš razred upiše učenik ili učenica s dijabetesom (tip 1).

Medicinske činjenice i znanstvene informacije preuzete su iz službenih uputa za roditelje djece sa šećernom bolesti i njihove nastavnike Zavoda za endokrinologiju i dijabetes u Zagrebu te kroz iskustvo roditelja djece s dijabetesom, ali i iz vlastitog iskustva u radu s učenicima s dijabetesom.

ŠTO JE UOPĆE DIJABETES?

Dijabetes je šećerna bolest (dijabetes melitus), a kod djece se najčešće javlja dijabetes tipa 1, kod kojega gušterača ne proizvodi inzulin. Inzulin je hormon koji se luči iz gušterače koja je zadužena za kontrolu koncentracije glukoze u krvi. Nedostatak inzulina dovodi do porasta razine glukoze u krvi, zbog čega dijete može postati izrazito žedno i imati potrebu za češćim mokrenjem.

Razlikujemo hipoglikemiju (snižena koncentracija glukoze u krvi) i hiperglikemiju (povećana koncentracija glukoze u krvi). Obje situacije mogu biti opasne, stoga ih je važno na vrijeme uočiti, prepoznati i spriječiti.

Najvažnije je zapamtiti sljedeće brojke: hipoglikemija (niski šećer) nastaje kada razina padne ispod 3,9 mmol/L i tada nastaje vrlo opasno stanje. Hiperglikemija (visoki šećer) definiramo kao vrijednost iznad 10,0 mmol/L nakon obroka. Ako su se vrijednosti približile tim brojkama, tada je potrebno preventivno reagirati.

Bitno je naglasiti da dijete koje boluje od šećerne bolesti, ne predstavlja nikakvu opasnost za drugu djecu u razredu. Štoviše, ostala djeca u razredu uključena u obrazovanje djeteta s dijabetesom mogu naučiti i iz osobnog iskustva doživjeti koje sve probleme može imati učenik sa šećernom bolesti te na koji način oni mogu pomoći učeniku (ili odrasloj osobi) s dijabetesom.

DESET SAVJETA ZA POČETAK RADA U RAZREDU S UČENICIMA KOJI IMAJU DIJABETES (TIP 1)

  • Informirati se o vrsti dijabetesa (nije svaka bolest ista i ne treba se na isti način pristupati).
  • Informirati cijelo Razredno vijeće o situaciji te se upoznati s učenikom koji ima specifične zdravstvene tegobe.
  • Provesti edukaciju učitelja (ako je moguće i izvan Razrednog vijeća) kako bi mogli adekvatno reagirati i pomoći učeniku tijekom nastave (ako je potrebno).
  • Prilagoditi vrijeme i obroke učeniku (ako je moguće).
  • Imati razumijevanja za specifične potrebe tijekom provođenja pisanih ili usmenih provjera čija kvaliteta može biti narušena uslijed javljanja hipoglikemije ili hiperglikemije.
  • Ako se ujutro pojavljuju problemi s davanjem inzulina, imati razumijevanja zbog mogućih kašnjenja na nastavu.
  • Treba znati da dijete sa šećernom bolesti mora tijekom dana primiti više doza inzulina kako bi održalo zadovoljavajuću koncentraciju glukoze (šećera) u krvi. To katkad može biti izazovno tijekom nastavnog procesa, ali potrebno je omogućiti djetetu uvjete u kojima nesmetano može održavati koncentraciju glukoze.
  • Učenika normalno uključiti u nastavni proces i sve aktivnosti koje se provode tijekom nastave.
  • Što je učenik s dijabetesom mlađi, to je vjerojatnije da će mu biti potrebna veća pomoć i nadzor dežurnog učitelja.
  • Šećerna bolest ne sprečava bavljenje sportom, no kod intenzivnije ili dulje tjelesne aktivnosti može biti potrebna dodatna količina ugljikohidrata. Važno je da tijekom aktivnosti uvijek budu dostupni brzi izvori glukoze (npr. tablete dekstroze, kockice šećera ili napitak koji sadržava šećer).

HIPOGLIKEMIJA I HIPERGLIKEMIJA: U ČEMU JE RAZLIKA?

Hipoglikemija, odnosno niska razina glukoze (šećera) u krvi, može se prepoznati po sljedećim simptomima: drhtavica, lupanje srca, znojenje, zamućen vid, promjena raspoloženja, slabost, glavobolja, vrtoglavica ili pojačana glad. Ako prepoznate hipoglikemiju, potrebno je provjeriti razinu šećera u krvi, djetetu dati dekstrozu i složeni ugljikohidrat (npr. mali sendvič ili jabuku ili pola banane i sl.) Oporavak je uglavnom brz i slijedi unutar 15-ak minuta.

Nikada nisam doživjela, a nadam se da nećete ni vi, da dijete na nastavi ostane bez svijesti. Iako je to najgori scenarij koji se može dogoditi, potrebno je napisati kako reagirati i u tom nesretnom trenutku.

Dakle, u situaciji u kojoj dijete ostaje bez svijesti riječ je o teškoj hipoglikemiji. Postoje situacije u kojima dijete može izgubiti svijest i zbog teške hiperglikemije, odnosno dijabetičke ketoacidoze, i tada se glukagon ne primjenjuje.

Glukagon je lijek/hormon koji se daje kod teške hipoglikemije. Nakon primjene glukagona potrebno je odmah pozvati hitnu medicinsku pomoć. Nastavnik treba znati prepoznati znakove teške hipoglikemije i, ako je moguće, provjeriti razinu glukoze s pomoću senzora ili mjerenjem iz krvi te odmah primijeniti glukagon prema individualnim uputama za dijete.

U situacijama teške hipoglikemije, kada dijete ili općenito osoba s dijabetesom izgubi svijest, nema se vremena čekati dolazak hitne pomoći. Glukagon se primjenjuje odmah, a hitna medicinska pomoć poziva se istodobno ili odmah nakon toga. Kada se dijete probudi i bude sposobno sigurno gutati, potrebno mu je dati hranu ili napitak koji sadržava ugljikohidrate kako bi se spriječio povratak hipoglikemije.

Preporučam da se lijekovi, pogotovo glukagon, uvijek nose u torbi kada se organiziraju izleti ili neka duža putovanja te da razrednik uvijek zna gdje se glukagon nalazi.

Na sljedećoj poveznici nalazi se videozapis s uputama za primjenu nazalnog glukagona Baqsimi te ga preporučam pogledati kako biste bili što bolje educirani (i spremni!).

Hiperglikemija, odnosno visoka razina šećera, prepoznaje se kada dijete ima sljedeće simptome: pojačana žeđ, često mokrenje, bolovi u trbuhu, mučnina, pojačana glad, razdražljivost, glavobolja ili pospanost.

Katkad se može javiti i zamagljen vid i svrbež kože. Učeniku s hiperglikemijom prvo je potrebno provjeriti razinu šećera u krvi, dati inzulin, a nakon toga piti puno tekućine (vode) i umjereno se kretati. Ako je nastava u tijeku, pustite dijete da se prošeće (uz pratnju).

I na kraju… kolege me često znaju pitati: Što ako ne prepoznam nijedan znak? Bez brige, i to se može dogoditi. Danas postoje suvremeni uređaji koji olakšavaju praćenje razine glukoze u krvi bez potrebe za fizičkim bockanjem i vađenjem krvi na satu. To ne znači da se to neće nikada dogoditi, sve je moguće, no trebamo biti spremni na sve situacije.

■ NAPISALA:  Sanja ŽUPAN, učitelj mentor, OŠ dr. Ante Starčevića, Zagreb ■